Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije započelo je isplatu jednokratne novčane pomoći porodicama žrtava deportacije izbjeglica iz 1992. godine, otetih putnika iz voza u Štrpcima 1993. godine, te civilnih žrtava NATO bombardovanja Murina i Tuzi 1999. godine.
– Ova pomoć je izraz institucionalne solidarnosti i poštovanja prema porodicama koje su pretrpjele velike gubitke, kao i korak ka jačanju kulture sjećanja i društvene pravde – saopšteno je juče iz Ministarstva.
Očuvanje dostojanstva
Iz Ministarstva kojim rukovodi Damir Gutić poručuju da, ostaju posvećeni pružanju podrške svim žrtvama i njihovim porodicama, te nastavljaju da preduzimaju konkretne mjere u cilju očuvanja ljudskog dostojanstva, socijalne pravde i društvene kohezije.
Vlada je u aprilu donijela odluku o dodjeli jednokratne novčane pomoći porodicama žrtava deportacije izbjeglica, tragičnih događaja u Štrpcima i bombardovanja u Murinu i Tuzima. Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i isto toliko u 2026. godini.
Oteti i ubijeni putnici iz voza Beograd – Bar, u stanici Štrpci, 28. februara 1993. godine, iz Crne Gore su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Senad Đečević, Jusuf Rastoder i Ismet Babačić.
Prilikom bombardovanja mosta u gradiću Murino, 30. aprila 1999. godine, stradalo je šest civila, od kojih troje djece. Poginuli su Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina, dok je Paška Junčaj stradala u Tuzima, takođe tokom bombardovanja.
Osmo Bajrović, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, čija porodica je nastavila da živi u Crnoj Gori, deportovan je 1992. godine i još nijesu pronađeni njegovi posmrtni ostaci.
Iz nevladinog sektora su, kada je Vlada konačno poslije tri decenije donijela odluku o dodjeli novca, to pozdravili, ali i ukazali da postoje i porodice drugih civilnih žrtava rata, te da treba obeštetiti i žrtve prinudnih nestanaka na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, kao i ubistava i progona iz Bukovice i nevine žrtve zločina u Kaluđerskom Lazu.
Zakon o boračkoj i invalidskoj zaštiti koji je omogućio ovakvu odluku Vlade je usvojen u februaru ove godine, nakon višegodišnje borbe NVO sektora za porodice civilnih žrtava rata. Obeštećenja su predviđena za članove porodica žrtava koje imaju crnogorsko državljanstvo.
Pravosuđe na potezu
Vlada premijera Milojka Spajića je prva koja je priznala civilne žrtve rata, uvrstila ih u zakon i odlučila da ih obešteti. To nijesu učinile vlade Duška Markovića, Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.
Crna Gora je ovim obeštećenjem učinila veliki iskorak, međutim, ratni zločini i dalje ostaju tema za pravosudne organe, kako bi svi zločinci i nalogodavci bili kažnjeni.
Donešena je i nova strategija za istraživanje ratnih zločina 2024–2027. kao i prateći Akcioni plan, koji predviđaju ponovo otvaranje starih predmeta koji nijesu adekvatno procesuirani. Ratni zločini Morinj, Bukovica, Kaluđerski Laz i Deportacija izbjeglica iz Herceg Novog ponovo su otvoreni u Specijalnom državnom tužilaštvu. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je u februaru naredio da se ponovo formiraju predmeti u ovim slučajevima, kako bi konačno dobili sudski epilog.
Ivica Stanković, nekadašnji VDT, u maju 2015. godine donio je Strategiju za istraživanje ratnih zločina, kojom se Vrhovno državno tužilaštvo obavezalo da pojača borbu protiv nekažnjivosti ratnih zločina „efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima“. Ipak, od tada pa do danas crnogorsko pravosuđe nije iskoristilo mehanizme da se rasvijetle ratni zločini počinjeni u ratovima devedesetih.
Prilikom predstavljanja nove strategije, vrhovni državni tužilac Milorad Marković kazao je da neophodnost suočavanja sa prošlošću, uspostavljanje i jačanje principa vladavine prava, nameće Državnom tužilaštvu obavezu da unaprijedi postupanje i intenzivira rasvjetljavanje slučajeva ratnih zločina.
Jedno od završnih mjerila u Poglavlju 23 odnosi se na postupanje zemlje u vezi sa ratnim zločinima.
Za ratne zločine izvršene na području bivše Jugoslavije tokom ratova devedesetih, Crna Gora je u proteklih 26 godina pravosnažno osudila 11 osoba, manje od trećine optuženih. U tri predmeta (Bukovica, Deportacija, Kaluđerski Laz) optužnice su pale, jer su svi okrivljeni oslobođeni, iako su žrtve tih zločina nesporne i zaslužuju pravdu. Od petorice osuđenih u predmetu Klapuh, samo jedan je izdržavao kaznu. Nijesu temeljno istraživani zločini na dubrovačkom ratištu, kao ni djelovanje tzv. vikend ratnika.
DEPORTACIJA
U maju 1992. godine crnogorska policija je deportovala bosanske izbjeglice i isporučila ih Vojsci Republike Srpske, tada pod vođstvom Radovana Karadžića. Najveći broj njih je likvidiran, dok je 12 izbjeglica uspjelo da preživi mučenje u koncentracionim logorima.
Prema dostupnim zvaničnim dokumentima, crnogorska policija je u maju i junu 1992. godine, nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, a zatim ih isporučila njima neprijateljskoj vojsci Srpske Republike u BiH, koja je najveći broj njih likvidirala. Uhapšene su i 33 izbjeglice iz BiH srpske nacionalnosti. Za razliku od izbjeglih Muslimana, deportovane izbjeglice srpske nacionalnosti nijesu tretirane kao taoci, niti je poznato da je neko od njih smrtno stradao od neposrednih posljedica deportacije.
Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH, na teritoriju tadašnje Srpske Republike.
Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Pavle Bulatović izdao je pisano naređenje, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, na osnovu kojega su po Crnoj Gori hapšene bosanske izbjeglice. Potom su predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
ŠTRPCI
Prije 32 godine Lovćenu je ukaljano ime, kada su iz istoimenog brzog voza sa oznakom 671 vojnici Višegradske brigade Milana Lukića izvukli 20 putnika i kasnije ih pobili, samo zbog toga što su ih lične karte odale da nijesu Srbi.
Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju u Hagu za ratne zločine u Višegradu, nikada nije odgovarao za to što su na stanici Štrpci, na pruzi Beograd – Bar, pod njegovom komandom ubijeni crnogorski državljani Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Senad Đečević, Jusuf Rastoder i Ismet Babačić. Ubijeni su i Halil Zupčević, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedan muškarac, stranac, prema iskazima svjedoka, a koji nije nikada identifikovan.
Od svih njih se imenom razlikovao penzionisani oficir JNA Tomo Buzov, koji je takođe ubijen, ne zbog imena već zbog toga što se suprotstavio ovom bezumnom činu Lukićeve jedinice „Osvetnici“.
Najmlađa žrtva zločina u Štrpcima imala je 16, a najstarija 59 godina. Nađeni su ostaci samo četiri žrtve.
Za sve ove godine, od 36 optuženih, 26 je oslobođeno u dosadašnjim procesima o ratnim zločinima. Samo 10 presuda je izrečeno koje se tiču uglavnom ljudi koji su bili izvršioci, saučesnici. Niko po komandnoj odgovornosti nije kažnjen.
U Crnoj Gori se sudilo Nebojši Ranisavljeviću pred Višim sudom u Bijelom Polju, koji je osuđen na 15 godina zatvora.
MURINO
U bombardovanju Murina, 30. aprila 1999. godine stradalo je šest civila, od kojih troje djece i povrijeđeno je još osam građana. Među poginulima su Miroslav Knežević (14), Olivera Maksimović (13), Julija Brudar (11), Vukić Vuletić (46), Milka Kočanović (69) i Manojlo Komatina (72). Niko nije odgovarao zbog nevino stradalih civila. Porodice žrtava su tužile državu Crnu Goru uz tvrdnju da tog dana niko u mjestu Murino nije bio upozoren na opasnost od bombardovanja, iako je NATO unaprijed obavještavao nadležne o ciljevima koje će gađati. Taj tužbeni zahtjev je odbačen kao zastario.
Izvor: Pobjeda
