Treći dan protesta u Botunu sve jasnije pokazuje da se okupljanje pretvara u događaj koji postoji gotovo isključivo onda kada se pojave kamere. Šator koji je trebalo da bude simbol „neprekidne straže“ protiv izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u mnogim periodima dana potpuno je prazan, a jedina primjetna gužva nastaje upravo u trenucima kada mediji najave dolazak. Tada se na lokaciji okuplja mala, uvijek ista grupa politički povezanih aktera — taman toliko da se snimi kadar, da se napravi priča i da se stvori privid masovnosti.
Prisutni mještani, njih tek desetak koji su i organizatori, djeluju više kao statisti u sopstvenom protestu nego kao jezgro ozbiljnog otpora. Umjesto smjena, straže i kontinuiranog prisustva, sve se svodi na kratke, ciljane pojave pred kamerama. Kada se reflektori ugase, gasi se i protest — šator ostaje prazan, a „stalno prisustvo“ postaje samo još jedna od parola koja zvuči dobro u saopštenju, ali ne stoji na terenu.
Neformalni naziv „Ćacilend u Botunu“, koji se posljednjih dana proširio društvenim mrežama, čini se sve preciznijim opisom situacije. Aluzija na beogradske kontraproteste i organizovana politička okupljanja dobija dodatnu težinu zbog prisutnosti i uloge ljudi bliskih Milanu Kneževiću. Utisak je da se protest održava onoliko koliko je politički korisno — i koliko kamere mogu da zabilježe.
Tu je i problem legalnosti. Šator postavljen na podgoričkoj opštinskoj teritoriji nema nikakav dokument, prijavu ni dozvolu. Gradske službe već ukazuju na to da se radi o nelegalnom zauzimanju javne površine, što dodatno pojačava pritisak na organizatore. Ako se protest realno svodi na povremeni medijski performans, a ne na postojani kamp, teško je očekivati da će gradske institucije dugoročno tolerisati ovakav improvizovani aranžman.
A sada stiže i najavljena kišna nedelja. Ako šator ne može da se održi ni tokom vedrog dana, šta će tek biti kada počne pljusak? Da li će iko ostati? Da li će se iko pojaviti osim kad se upale mikrofoni?
Simbolika protesta ne uspijeva da prikrije suštinu: okupljanje u Botunu postaje sve više scenska postavka nego stvarni pokret. Ako je „Ćacilend“ zaista zamišljen da traje mjesec dana, već sada djeluje da ga neće ugasiti ni vlast, ni institucije — već obična kiša i nedostatak ljudi koji bi zaista bili tu kad nema kamera.
PRESS
