Sadržaj
Njih devetoro djece su tri brata Honsić – Remza, Mirsada i Reha.
Dr Almir Honsić na početku razgovora za Pobjedu naglašava da je uticaj njihovog ujaka (daidže), primarius dr Backa Kalača na njihov profesionalni put bio izuzetno važan.
– On je bio prvi ljekar u porodici i na neki način pokazao nam je da je taj put dostižan, čak i kada dolazite iz skromnih uslova. Nije nas nikada nagovarao niti vršio pritisak, ali je primjerom, radom i odnosom prema pacijentima probudio u nama poštovanje prema medicini. Kroz njega smo vidjeli da biti ljekar nije samo profesija, već poziv, odgovornost prema ljudima, stalno učenje i spremnost na odricanje – kaže dr Almir.
Kako naglašava naš sagovornik, ujakove priče, način na koji su ga ljudi poštovali i povjerenje koje je uživao u zajednici, ostavili su snažan utisak na sve njih. Tako da im medicina nije bila nametnuta već prirodan slijed događaja.
– Odrastali smo u okruženju gdje se cijenilo znanje, rad i pomaganje drugima. Svako od nas je donio vlastitu odluku, ali je sigurno da je porodična atmosfera i primjer našeg daidže učinio da taj izbor bude lakši i bliži srcu. Na kraju, medicina je postala dio našeg identiteta, ne zato što smo morali, nego zato što smo to iskreno željeli – priča jedan od devetoro ljekara iz porodice Honsić.
Navodi da je najvažnija lekcija o humanosti i ljekarskoj etici koju su naučili od svog ujaka je da pacijent nikada ne smije biti samo dijagnoza.
– Uvijek je govorio da iza svakog kartona stoji čovjek, sa strahovima, porodicom i nadom. Učio nas je da je znanje temelj medicine, ali da bez empatije ono nije potpuno. Od njega smo naučili i što znači odgovornost. Govorio je da ljekar mora biti spreman da uči cijeli život, ali i da preuzme težinu odluka koje donosi – prisjeća se Almir.
Poštenje, iskrenost prema pacijentu i kolegama, te jednak odnos prema svakom, bez obzira na njegov status, bili su principi kojih se dr Kalač dosljedno držao. Možda najvažnije, kako kaže naš sagovornik, ujak im je pokazao primjerom da je povjerenje najveća nagrada u ljekarskom pozivu.
– Kada vam pacijent vjeruje, to je priznanje koje se ne može kupiti niti nametnuti, ono se zaslužuje radom, stručnošću i ljudskošću. Upravo tu lekciju nastojimo nositi sa sobom kroz cijelu karijeru – priča dr Alan.
Ovaj mladi ljekar kaže i da je velika odgovornost nositi nasljeđe čovjeka koji je u Rožajama bio sinonim za plemenitost, to je istovremeno i čast i obaveza.
– Ljudi vas često ne posmatraju samo kao pojedinca, već i kroz prizmu vrijednosti koje je on predstavljao. Ali tu odgovornost ne doživljavamo kao teret, već kao podstrek. Njegov primjer nas podsjeća kakvi treba da budemo, stručni, dostupni, skromni i prije svega ljudi. Ako uspijemo makar dijelom opravdati povjerenje koje je on uživao, smatramo da smo na pravom putu. Najvažnije je ostati dosljedan principima koje je dr Kalač živio, a to se nasljeđe ne čuva riječima, već svakodnevnim postupcima – poručuje naš sagovornik.
ULOGA PORODICE
Devet ljekara iz jedne kuće zaista zvuči kao veliki podvig, a naš sagovornik kaže da nije rezultat privilegija, već ogromnih žrtava i rad naših roditelja.
– Potičemo iz radničke porodice i naši roditelji su cijeli život vrijedno radili kako bi nam omogućili školovanje. Nijesu imali mnogo, ali su imali jasnu viziju, da je obrazovanje put ka sigurnijoj i boljoj budućnosti. Od malih nogu učili su nas disciplini, odgovornosti i poštovanju rada. Nijesu nas motivisali pritiskom, već ličnim primjerom, pokazali su nam što znači ustajati rano, raditi pošteno i nikada ne odustajati. U trenucima kada je studiranje bilo teško, kada su dolazili umor i sumnja, podsjećali su nas zašto smo krenuli tim putem i koliko je znanje vrijedno. Finansijski nije bilo lak – prisjeća se dr Almir Honsić.
Kaže da je bilo odricanja, skromnosti i pažljivog planiranja svakog troška, ali da nikada nijesu osjetili da im nešto nedostaje u smislu podrške, ljubavi i vjere u njih.
– Upravo ta podrška bila je najveća snaga. Roditelji su im dali najvažniju lekciju – da se rad, upornost i poštenje uvijek isplate. Zahvaljujući njima, uspjeli smo ostati motivisani tokom dugih godina studiranja i istrajati do kraja – kaže dr Honsić.
Svakodnevica u kući Honsića bila je dinamična, ali istovremeno ispunjena razumijevanjem i zajedništvom. Kod njih se uvijek učilo, za stolom, u sobama, uz kafu, često i do kasno u noć. Znali su u šali govoriti da im je kuća mala biblioteka ili produžena čitaonica:
– Iako nas je bilo mnogo, svako je imao svoj ritam, ali smo svi dijelili isti cilj. Naravno da smo jedni drugima bili mentori i najveća podrška.
Stariji su pomagali mlađim, objašnjavali teže predmete, davali savjete kako spremiti ispit, na što profesori obraćaju pažnju i kako organizovati vrijeme. U trenucima kada bi neko izgubio motivaciju ili pao ispit, ostali bi ga bodrili i podsjećali da je to samo jedna prepreka, a ne kraj puta. Skripte i udžbenici su se nasljeđivali i razmjenjivali gotovo po pravilu. Mnogi udžbenici su prošli kroz više ruku, puni podvučenih rečenica, bilješki i komentara sa strane. To im je, osim finansijske olakšice, davalo i poseban osjećaj povezanosti, kao da zajedno prolazimo isti put. Upravo ta međusobna podrška, zajedničko učenje i razumijevanje koliko je medicinski put zahtjevan, učinili su da nijedno od njih ne odustane. U kući Honsića uspjeh jednog, uspjeh je svih.
Češto se među ljudima koji čuju za primjer ove sjajne porodic čuje da su se ,,djeca zaista odužila roditeljima“.
– Ta rečenica da smo se „odužili roditeljima“ za mene ima duboko emotivno značenje. Iskreno, smatram da se roditeljima nikada ne možemo u potpunosti odužiti za sve što su učinili. Njihova odricanja, rad bez odmora, briga i vjera u nas ne mogu se izmjeriti diplomama niti titulama. Ako ta rečenica nešto znači, onda znači da smo opravdali njihovo povjerenje. Da trud koji su ulagali u naše obrazovanje nije bio uzaludan. Dolazimo iz radničke porodice i znamo koliko je znoja, skromnosti i odricanja stajalo iza svake godine studiranja. Naš uspjeh je zapravo njihov uspjeh. Za mene lično, „odužiti se roditeljima“ znači živjeti čestito, raditi odgovorno i ostati čovjek, onako kako su nas učili. Najveća zahvalnost prema njima nije samo u zvanju koje nosimo, već u tome da budemo dobri ljudi i da njihovo ime nosimo s ponosom – kaže dr Almir, govoreći sa posebnim emocijama o roditeljima.
PORUKA ZAJEDNICI
Rožaje je oduvijek bilo bogato vrijednim i čestitim ljudima, i to je njegovo najveće bogatstvo. Pitamo mladog ljekara što poručuje sugrađanima i mladima uopšte.
– Mladim sugrađanima bismo poručili da, prije svega, slušaju sebe i svoje sklonosti. Izbor životnog poziva treba da bude spoj talenta, interesa i spremnosti na rad, a ne isključivo želja za titulom ili društvenim statusom. Važno je da znaju da nijedan put nije lak, ali da se trud, disciplina i upornost uvijek isplate. Mi smo najbolji primjer da materijalno bogatstvo ne određuje domet. Određuju ga znanje, rad i karakter. Takođe, ne treba da se plaše velikih snova. I iz malog grada mogu se postići veliki rezultati. Najvažnije je ostati čestit, poštovati svoje roditelje i učitelje i nikada ne zaboraviti odakle ste krenuli. Ako uspiju da spoje profesionalni uspjeh sa ljudskošću, tada su izabrali pravi put – poručuje dr Honsić.
Naglašava da njih devet ljekara na uspjehe ne gledaju kao na senzaciju već kao na rezultat godina rada, odricanja i podrške porodice.
Svjesni su – navodi – da je svaka diploma stečena uz mnogo truda, ali isto tako znaju da u medicini nema mjesta oholosti, svaki dan vas podsjeti koliko još imate da učite.
– Najbolji način da ostanete „prizemljeni“ jeste da se sjetite početaka, roditeljskih žrtava i ljudi kojima služite. Kada radite s pacijentima, vrlo brzo shvatite da titule nijesu najvažnije, važni su znanje, odgovornost i ljudskost. Upravo to nas drži čvrsto na zemlji, bez obzira na to koliko se o našem uspjehu govori – poručuje dr Almir Honsić.
Na kraju, kad utihnu pohvale, a novinari se vrate nekim manje lijepim temama ostaje ono bitno – osmijeh roditelja koji su uspjeli u najvažnijoj misiji i ponos koji bi sigurno osjetio dr Kalač gledajući svoje nasljednike. Porodica Honsić nam je održala lekciju iz skromnosti; pokazali su nam da se do zvijezda ne stiže prečicama, već putem popločanim čašću i odricanjem. Njihova priča, sigurno je, najljepša razglednica koju Rožaje šalje svijetu. Ovi mladi ljudi nijesu samo ponos Rožaja, oni su kapital Crne Gore koji moramo čuvati. Njihov uspjeh je dokaz da se najljepše bitke dobijaju knjigom i vaspitanjem, a na državi i zajednici je da osiguraju da ovakvi talenti ostanu ovdje – da liječe, podučavaju i budu uzor nekim novim klincima.
Armija časti
– Jasmin Honsić, dr stomatologije, oženjen i otac jednog djeteta
– Elvisa Honsić, specijalista porodične medicine i majka dvoje djece
–Alida Honsić, specijalista radiologije, majka dvoje djece
– Elza Honsić, specijalista transfuziologije
– Almir Honsić, ljekar opšte prakse i otac jednog djeteta.
– Selvija Honsić, dr stomatologije, majka dvoje djece
– Lejla Honsić, majka dvoje djece
– Almira Honsić, specijalista je porodične medicine i majka jednog djeteta
– Šejla, najmlađa među Honsićima, diplomirala prije nekoliko dana Medicinskom fakultetu UCG
Ostajemo u državi
U budućnosti Honsići sebe vide, prije svega, kao još bolje i iskusnije ljekare, ljude koji će nastaviti da uče, usavršavaju se i prate savremene tokove medicine, ali i ostati u Crnoj Gori.
– Medicina je dinamična oblast i svaki dan donosi nova saznanja, tako da je naš plan da kontinuirano radimo na sebi, kako bismo pacijentima pružili najbolju moguću zdravstvenu zaštitu. Što se tiče mjesta gdje želimo graditi budućnost, naša odluka je jasna, ostajemo u našoj državi. Smatramo da znanje koje smo stekli treba da doprinese zajednici iz koje potičemo. Posebnu emotivnu vrijednost ima rad u rodnom gradu, među ljudima koje poznajemo i koji su dio našeg odrastanja. Vjerujemo da svaka sredina može napredovati ako mladi, obrazovani ljudi odluče da ostanu i daju svoj doprinos. Naš cilj nije samo profesionalni uspjeh, već i doprinos jačanju zdravstvenog sistema u Crnoj Gori, uz poštovanje vrijednosti na kojima smo odrasli – u ime devetoro ljekara Honsića poručuje dr Almir
Izvor: Pobjeda
