Đuzepe Garibaldi (ital. Giuseppe Garibaldi; Nica, 4. jul 1807 — ostrvo Kaprera, 2. jun 1882), italijanski revolucionar i borac za Ujedinjenje i slobodu Italije.
Biografija
U mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok (1833—1834) u mornarci Kraljevine Sardinije i Pijemonta potpao je pod uticaj Đuzepea Macinija, predvodnika italijanskog nacionalizma, i postao pripadnik društva Mlada Italija. Posle neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. godine kada je osuđen na smrtnu kaznu bježi u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost novoosnovane republike Rio Grande do Sul (današnja istoimena brazilska država), i njeno odvajanje od tadašnjeg brazilskog carstva. Potom je sudjelovao i u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja. U početku je zapovijedao urugvajskom mornaricom da bi kasnije postao zapovjednik Italijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je svjetsku slavu.
U domovinu se vraća u aprilu 1848. kako bi sudjelovao u borbi za nezavisnost Italije i ratu protiv Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. za Rimsku republiku donijele su mu nacionalnu slavu. Ipak 1849. godine kod Rima je natjeran na povlačenje kroz središnju Italiju. U tom povlačenju poginula je Anita – njegova supruga i saborac. Posle pada Rimske republike došao je u pomoć Veneciji s 4.000 dobrovoljaca. No, monarhisti su ga uhapsili i prognali. Garibaldi je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi, potom u Sjedinjenim Državama, a nakon toga u Peruu. Junak dva svijeta – kako su ga zvali nije se mogao vratiti u Italiju sve do 1854. godine.
Godine 1859. pomogao je Pijemontu u ratu protiv Austrije, predvodeći dobrovoljačke jedinice. U tim ratnim sukobima njegove snage zauzele su Vareze i Komo. U maju 1860. Garibaldi izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu podršku, ali premijer Kavur i kralj Vitorio Emanuele II nisu se usudili da zaustave popularnog junaka. Kralj i premijer bili su mu spremni pomoći, ali samo pod uslovom da se poduhvat pokaže uspješnim. Dana 6. maja 1860. sa 1.000 crvenokošuljaša (pripadnika Gaibaldijevih dobrovoljačkih snaga) ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. maja Garibaldi se proglasio diktatorom Sicilije u ime kralja Vitorija Emanuela II. U bici kod Klatafimija 30. maja njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskog kralja. Nakon osvajanja Palerma premijer Kavur odlučio je Garibaldiju pružiti pomoć, ali tajnu.
Nakon osvajanja Sicilije prelazi na kontinentalni dio Italije i 7. septembra 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tada uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima ali umjesto proglašavanja republike dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Međutim, njegova vojska je raspuštena, a on udaljen na ostrvo Kaprera. No, Garibaldi nije prestao s borbom. Godine 1862. i 1867. u nekoliko navrata pokušava zauzeti Rim i osloboditi ga papske vlasti. U prvom je pokušaju ranjen, a u oba uhvaćen. U prvom pokušaju 1862. italijanska vlada morala je zaustaviti Garibaldija u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon svrgavanja papske vlasti. Sudeluje i u francusko-pruskom ratu (1870—1871) kada predvodi grupu dobrovoljaca (u kojoj su bili i njegova dva sina) koji podržavaju novu francusku republiku.
Garibaldi pozdravlja Parisku komunu, a u odsustvu je izabran za člana CK pariske Narodne garde. U Rim se vraća 1871. godine. Razočaran u politiku, proglasio se socijalistom. Preminuo je 1882. godine u Kapreri. Danas se svi istoričari slažu da bez Garibaldijeve podrške ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije. Nadaren lider i čovjek iz naroda puno je bolje od Kavura i Macinija znao kako okupiti mase.
Izvor: Wikipedia
Četvrtak, 4 Septembra 2025, 22:55, Autor članka PressNews
