Ko se danas još sjeća projekta „Mednem“ i beranske mljekare „Zora“ ili projekta pod nazivom „Fodemo“? Veo zaborava prekiriva odavno ove međunarodne projekte čiji su milionski iznosi završili u privatnim džepovima i odavno je jasno da će ove velike pljačke proći nekažnjeno.
Privatizacija koja je bila slaba utjeha za neuspio pokušaj razvoja mljekarsta na sjeveroistoku Crne Gore, jer ni nakon toga iz „Zore“ nije izašao ni jedan proizvod pod ovim brendom za čije je ime svojevremeno Ministarstvo poljoprivrede raspisalo nagradu.
Crna Gora nakon svega, ipak, nema svoju fabriku dugotrajnog mlijeka „jer to nije rentabilno“ i kada se izvode računi moglo bi još i ispasti da se deset ili više miliona eura opranih kroz projekat „Mednem“ nazovu promašena investicija.
Ne treba zaboraviti da je mljekara „Zora“ donirana od razvijenih članica Evropske unije, i da je trebalo u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.
Ono što je zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije, bilo je to da su bazirani na nerealnim procjenama.
Kada je građena mljekara „Zora“, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanaest hiljada, dok su precizne računice govorile da je to daleko od istine.
Lažni parametri su bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat „Mednem – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore“, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona.
Okosnicu projekta je činila mljekara „Zora“, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat.
Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države. U startu je bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neupjeh.
Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.
Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za 250 hiljada eura preduzeću „Šimšić Lazine“.
Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburški donatori prenijeli u vlasništvo. Vlada je tada preuzela i da vrati dug fabrike od preko 850 hiljada eura, što je i učinila.
Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka „Zora“ u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malveracije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena.
Na sličan način kroz projekte u poljoprivredi opljačkano je u to vrijeme još nekokoliko stranih donacija. Tako je bilo i sa velikim projektom pod nazivom „Fodemo“.
Kroz taj projekat luksemburška vlada je, prema zvaničnim izjavama, donirala blizu deset miliona eura u revitalizaciju crnogorske drvne industrije i šumarstva.
Pomoć je usmjeravana samo preko bivših državnih preduzeća. Nekako istovremeno i slučajno, tadašnja Vlada Crne Gore promijenila je politiku u toj oblasti, i veliki broj privatnika, kojima je prije toga pomagala da dobiju značajne bankarske kredite – ostavila na cjedilu i bez drveta.
Možda to i nije bilo presudno za otpočinjanje projekta „Fodemo“, ali je činjenica da ono što su u prvom slučaju bila muzna grla, u drugom su bila „muzna“ stabla.
Istina, stvari sa šumom nijesu stajale baš kao sa kravama. I pored toga što se nemilosrdno uništava, nije da je nije bilo i da je nema.
Gdje su drvna industrija i šumarstvo danas u Crnoj Gori, poslije dvije decenije, suvišno je pričati. Kao što je suvišno govoriti o planovima za razvoj mljekarstva na sjeveru Crne Gore dok uvozni tetrapak stiže do najudaljenih kuća ispod planinskih masiva u ovom i drugim djelovima države.
U krajnjem, nebitno je što se više niko ne sjeće ni „“Mednema“ ni „Fodema“, već je važna činjenica da nikada, osim jednog nebitnog stranca, nije niko odgovarao, niti je sprovođena bilo kakva istraga, da je sve prekrio veo zaborava.
Dvadeset miliona eura zaboraviti, da li se to tek tako smije?
Izvor: RTCG
