Milan Knežević, čovjek koji se diči time da će „braniti Botun kao da je Kosovo“, odjednom postaje ekološki prorok. Nema šanse, kaže on, da se tu gradi postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Jer, zaboga, otpadna voda bi mogla da „ugrozi narod“.
Divno zvuči, gotovo dirljivo.
Ali onda, gle čuda, isti taj Knežević pruža bezrezervnu podršku Aleksandru Vučiću – predsjedniku koji već godinama gura rudnike litijuma i planove za potapanje Srbije sumpornom kisjelinom. Tu već nema problema. Kada je u pitanju srpski narod u Srbiji, izgleda da Kneževiću otrov ne smrdi.
Dakle, u Botunu, gdje je riječ o reciklaži i prečišćavanju, Knežević vidi „ekološki genocid“. A u Jadru, gdje prijeti ekološki Černobil, vidi „razvoj“. To je ta konzistentnost balkanskog političara – ekologija na baterije, koja traje dok svjetlo kamera sija.
Nije ovo borba za prirodu, ovo je borba za glasove. Ako je narod u Crnoj Gori osjetljiv na Botun, onda se to brani do posljednje kapi populizma. A ako Vučić u Srbiji treba podršku za rudnike – onda se klima glavom i priča o „napretku“.
Licemjerje? Premalo rečeno. Ovo je kao da vatrogasac gasi svijeću u Botunu, a benzinskom pumpom zaliva požar u Jadru.
Prava ekologija ne bira između Podgorice i Loznice. Ili si protiv trovanja ljudi – ili si samo još jedan trgovac maglom. A Knežević, čini se, ima najskuplju maglu na tržištu.
PRESS
