Protesti u Botunu odavno nijesu samo lokalna pobuna protiv izgradnje postrojenja za preradu otpadnih voda. Oni su postali primjer kako se kvaziekološki razlozi i identitetska politika mogu pomiješati do tačke potpunog gubitka vjerodostojnosti – i to uz prećutni pristanak svih uključenih strana.
Iako se na protestima formalno ne vijori trobojka iz političkih zahtjeva Milana Kneževića, to ne znači da su protesti ostali imuni na identitetsku i partijsku instrumentalizaciju. Naprotiv – simboli možda izostaju, ali politička pozadina je očigledna.
Kneževićeva dvostruka igra
Milan Knežević istovremeno vodi kampanju protiv Vlade koju javno naziva „krvavom“, dok u istoj toj vladi sjede ministri njegove koalicije. Paralelno, proteste u Botunu koristi kao polugu pritiska, pokušavajući da lokalni problem pretvori u dio šireg političkog ucjenjivačkog paketa koji uključuje identitetska pitanja – jezik, državljanstva i simbole.
Problem je što ni Knežević nije dosljedan: identitetske teme koje agresivno nameće ne prati na terenu simbolima, jer zna da bi to ogolilo političku namjeru protesta i udaljilo dio okupljenih. Trobojka zato ostaje u izjavama, ali ne i na blokadama.
Mještani nijesu nevini posmatrači
Međutim, izostanak zastava ne znači i političku nevinost mještana. Prihvatiti logističku, političku i medijsku podršku jednog od najeksplicitnijih promotera identitetske polarizacije u zemlji, a istovremeno tvrditi da protest nema veze s politikom – predstavlja svjesnu nedosljednost.
Botunjani nijesu dovedeni u zabludu. Oni su pristali na savez, računajući da će politička buka pomoći njihovim ciljevima. Time su prihvatili i rizik da se njihov protest pretvori u politički alat, bez obzira na to što se javno ograđuju od identitetskih poruka.
Terzić kao simbol konfuzije protesta
Dodatni sloj paradoksa daje činjenica da je jedno od najvidljivijih lica protesta Terzić, bivši kandidat DPS-a za odbornika iz perioda afere „Koverta“. Njegovo prisustvo ruši svaku tezu o ideološkoj koherentnosti protesta.
Ako su protesti navodno „narodni“, „čisti“ i „van politike“, kako je moguće da ih predvode ljudi iz potpuno suprotstavljenih političkih struktura, od DPS-a do DNP-a? Odgovor je jednostavan: zato što protest nema jasno definisan identitet, već služi kao privremeni savez interesa.
Kvaziekologija kao zajednički imenitelj
Ekološki argumenti u Botunu postoje, ali su potisnuti u drugi plan. Oni služe kao neutralna fasada ispod koje se odvijaju politička nadmudrivanja. Ekologija je postala prihvatljiv izgovor da se zaustave projekti, mobilišu ljudi i testiraju političke snage, bez stvarne brige o sistemskim rješenjima.
U tom smislu, protesti nijesu ni dosljedno ekološki, ni otvoreno identitetski – već hibrid koji odgovara svima koji žele političku korist bez pune odgovornosti.
Bez zastava, ali ne i bez politike
Trobojka se ne vijori u Botunu ne zato što protesti nemaju političku pozadinu, već zato što bi njeno prisustvo ogolilo ono što se svi trude da zadrže zamagljenim – da je riječ o politički kontaminiranom protestu u kojem nema jasnih linija, ni principa.
Nedosljedni su i oni koji proteste koriste za identitetske ucjene, i oni koji u te ucjene ulaze računajući na kratkoročnu korist. Botun je tako postao primjer kako se građanski protest pretvara u politički kompromis bez ikakve dosljednosti.
