Portal BiznisCG, uz komentar novinara Bojana Obrenića, objavljuje linkove odluka Ustavnog suda Srbije i Ustavnog suda Albanije gdje su praktično dali zelena svjetla za G2G sporazume sa UAE. Sporazumi su bukvalno identični sa onim crnogorskim.
Odluka Ustavnog suda Srbije LINK
Odluka Ustavnog suda Albanije LINK
STAV – Ustavni sud Srbije i Ustavni sud Albanije dali zeleno svjetlo za G2G sporazume sa UAE: Odluka Ustavnog suda Crne Gore ne može biti drugačija
Piše: Bojan OBRENIĆ
Najnovija situacija u Ustavnom sudu Crne Gore – glasanje 3:3 i izostanak odluke o ustavnosti Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – formalno znači samo jedno: odluka nije donijeta. Ne postoji ni potvrda ustavnosti, ali ni proglašenje neustavnosti. Predmet ostaje otvoren i biće ponovo razmatran nakon popunjavanja Suda ili eventualne promjene stava nekog od sudija.
Važno je, međutim, precizno razumjeti šta se zapravo dogodilo. Ustavni sud nije ni ušao u meritum odlučivanja, jer predlog sudije izvjestioca da se pokrene postupak ocjene ustavnosti nije dobio potrebnu većinu od četiri glasa. Za pokretanje postupka glasale su dvije sutkinje i jedan sudija, dok je troje sudija bilo protiv. To znači da već u startu ne postoji ni minimalni konsenzus unutar Suda da se sporazum problematizuje na ustavnopravnom nivou. Upravo zato je pravno i politički neutemeljeno svako predstavljanje ovog ishoda kao „pobjede“ bilo koje strane – jer odluke jednostavno nema.
Ali ono što je mnogo važnije od same proceduralne blokade jeste pitanje: kakva bi ta odluka mogla biti kada Sud bude kompletiran?
Ako pogledamo uporednu praksu, odgovor se u velikoj mjeri već nazire.
Ustavni sud Srbije je još 13. jula 2017. godine, odlučujući o inicijativama za ocjenu ustavnosti zakona o potvrđivanju sporazuma sa UAE, zauzeo vrlo jasan i dugoročno značajan stav. Sud je odbacio inicijative uz obrazloženje da nije nadležan da ulazi u sadržinu međunarodnih ugovora, odnosno u njihovu ekonomsku, političku ili tržišnu opravdanost. Njegova kontrola, kako je precizirano, odnosi se isključivo na formalnu ustavnost zakona o ratifikaciji – da li je donijet u skladu sa Ustavom, da li je procedura ispoštovana i da li postoji očigledna nesaglasnost sa ustavnim normama. Time je praktično uspostavljena granica: međunarodni ugovori, posebno oni koji se zaključuju na nivou država, nijesu prostor za materijalnu ustavnosudsku kontrolu u klasičnom smislu.
Još ilustrativniji je primjer Albanije. Ustavni sud Albanije je 2023/ 2024. godine razmatrao zakon o ratifikaciji sporazuma sa UAE, koji se odnosi na velike razvojne projekte, uključujući transformaciju luke Drač. Opozicija je tvrdila da se tim sporazumom zaobilaze pravila konkurencije, javnih nabavki i da se izvršnoj vlasti daju preširoka ovlašćenja. Međutim, Sud je odbio inicijativu i potvrdio ustavnost zakona.
Ključno u toj odluci nije samo ishod, već obrazloženje. Sud je jasno razgraničio svoju ulogu: nije nadležan da cijeni ekonomsku racionalnost sporazuma, njegovu tržišnu logiku ili političku opravdanost, već isključivo da ispita da li je zakon o ratifikaciji donijet u skladu sa ustavnim procedurama i osnovnim principima. Nije utvrđeno da je došlo do povrede podjele vlasti, niti da je parlament bio zaobiđen. Drugim riječima, sve dok postoji formalna ratifikacija i dok sporazum ne ulazi u očigledan konflikt sa ustavnim normama, Sud neće intervenirati.
Kada se ove dvije odluke stave jedna pored druge, dobija se gotovo identičan pravni obrazac: ustavni sudovi regiona pokazuju visok stepen uzdržanosti kada su u pitanju međunarodni, posebno G2G sporazumi. Oni ne preuzimaju ulogu političkog arbitra niti „super-revizora“ ekonomskih odluka vlada, već ostaju u okvirima uske ustavne kontrole.
U tom kontekstu, situacija u Crnoj Gori dobija jasniji okvir. Već sada, kroz glasanje 3:3, vidimo da ne postoji većina ni za pokretanje postupka. Kada Sud bude kompletiran, teško je očekivati da će se izaći iz matrice koju su već postavili sudovi u Beogradu i Tirani. Naprotiv, realnije je očekivati da će i Ustavni sud Crne Gore slijediti isti princip – fokus na proceduru, a ne na sadržaj sporazuma.
Zato treba biti precizan: Ustavni sud nije i neće biti mjesto na kojem će se odlučivati da li je sporazum sa UAE „dobar“ ili „loš“. To je političko i ekonomsko pitanje, koje pripada Vladi i parlamentu. Ustavni sud može samo da odgovori na jedno usko pitanje – da li je država postupala u skladu sa Ustavom.
A ako je suditi po regionalnoj praksi, odgovor na to pitanje je već u velikoj mjeri poznat
