Posebno ga boli što Crna Gora sigurno korača ka Evropskoj uniji i što će se proslava dvadeset godina nezavisnosti odvijati bez njega. Zato danas, kroz brutalno friziranje sopstvene biografije, očajnički pokušava da sebi prigrabi titulu „oca nacije“.
Istina je, međutim, neumoljiva: taj navodni „otac nacije“ ostao je potpuno sam, dok njegovi ključni saradnici broje dane do višegodišnjih robija.
Dok Đukanović na ekranu glumi progonjenog pravednika, crnogorsko pravosuđe ogolilo je njegovu hobotnicu hapšenjem stubova njegove trodecenijske vladavine. Iza rešetaka ili pod teškim optužbama našli su se njegova desna ruka u pravosuđu i bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, zatim dugogodišnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, kao i nekadašnji prvi čovjek borbe protiv privrednog kriminala i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Kada se tome dodaju procesi protiv krupnih biznismena i članova uže porodice, jasno je da se obruč steže oko same glave sistema.
U Đukanovićevom paralelnom univerzumu, za ovu sveopštu poharu države krivi su svi – osim njega samog. Njegova lista krivaca danas zvuči kao politička šizofrenija:
Brisel mu je namjestio šverc – optužuje službe Evropske unije da su mu podmetnule duvansku aferu.
Amerika je kriva za korupciju – Okružni sud u Njujorku optužuje za „pakovanje“ afere „Telekom“.
Fudbalski klub kreirao je trafiking – za čuvenu aferu „S.Č.“ i seksualni trafiking skandal krivi, ni manje ni više, nego FK „Obilić“.
Premijer pritiska sudove – njegov pravni tim panično optužuje premijera za pritisak na pravosuđe, jer se tlo pod Đukanovićevim nogama opasno ljulja.
Cenzura preko Prve banke – porodična „Prva banka“ tuži javne servise samo zato što su se usudili da prenesu zvanične vijesti iz crnogorskog pravosuđa.
Đukanović se danas javno ponosi periodom od 1997. do 2006. godine, drsko tvrdeći da tada nije pravio „greške“. To je vrhunac cinizma. Upravo u tom periodu dogodila su se najteža, do danas nerasvijetljena ubistva, brutalna prebijanja i sistematski politički progoni novinara i neistomišljenika od strane njegovih tajnih službi. To je era u kojoj je kompletna privreda Crne Gore spržena, uništena i rasprodata njegovim najbližim tajkunima i kumovima u bescjenje, dok su desetine hiljada radnika bukvalno izbačene na ulicu.
Crna Gora je, međutim, preležala ovu bolest. Đukanoviću više ne prolaze jeftini trikovi, vještačko podizanje nacionalnih tenzija niti uigrani politički ping-pong sa Aleksandrom Vučićem. Đukanović je politička prošlost, a televizijske predstave koje danas izvodi samo su labudova pjesma čovjeka koji se više od svega plaši suočavanja sa zakonom.
Press
