Njegovo saopštenje prenosimo integralno:
Kada sam napuštao Demokratsku narodnu partiju, zamolio me je da od toga ne pravimo medijsku senzaciju. Taj dogovor sam poštovao bez izuzetka, prije svega zbog godina koje smo proveli zajedno u politici, ali i zbog elementarnih međuljudskih odnosa. Važno je podsjetiti da sam partiju napustio u trenutku kada je ona još uvijek bila dio parlamentarne većine. Nijesam odlazio zbog funkcija, niti zbog političkog interesa, već upravo zato što sam smatrao da politički pravac koji je Milan Knežević tada trasirao vodi ozbiljnoj destabilizaciji većine koja je smijenila DPS.
Očigledno je bilo da istupanje iz parlamentarne većine i neprestano otvaranje sukoba sa dotadašnjim partnerima ne može voditi ničemu drugom do slabljenju tridesetoavgustovske pobjede i, na kraju, političkoj rehabilitaciji DPS-a. Nažalost, vrijeme je pokazalo da moje tadašnje pretpostavke nijesu bile bez osnova.
Milan Knežević se u proteklom periodu nije, naravno, držao prećutnog dogovora o „nenapadanju“. Umjesto otvorene političke polemike, birao je sporadične napade, lične diskvalifikacije i “argumentum ad hominem” kao osnovni metod obračuna. Uvijek nisko, uvijek ispod pojasa i bez minimuma političke ili ljudske zadrške. U poslednje vrijeme je prešao sve granice. Iako uporno, kroz usta drugih, tvrdi da je “visoko” iznad svih nas, ne prestaje da udara nisko, niže od najosnovnijih ljudskih i političkih kriterijuma.
Ni nedavno TV gostovanje nije bilo drugačije. Ponovo se oglasio iz medijskih zaklona koje sam uređuje, kontroliše i kreira, pa sam njegove najnovije političke „umotvorine“ uočio sa zakašnjenjem, tim prije što imam prečeg posla od praćenja njegovih fingiranih televizijskih intervjua.
Od svega što je izgovoreno, tačno je da sam bio član Demokratske narodne partije. Tačno je i da sam na taj period ponosan. Ponosan sam na program, principe i vrijednosti koje je DNP nekada zastupao. Ponosan sam na mnoge časne i hrabre ljude koje sam tamo upoznao i sa kojima smo vodili tešku borbu protiv koruptivnog režima, koji je decenijama držao Crnu Goru zarobljenom.
Tačno je i da sam u toj borbi dao svoj puni doprinos.
Jednako je tačno da od tih principa nijesam odstupio ni za jotu.
Nije, međutim, tačno da me je on „zaposlio“. U DNP-u sam, po osnovu ugovora o djelu, četiri ili pet godina primao po 200 eura, i jednu godinu 300 eura (u periodu prije 2020. godine), kao predsjednik Opštinskog odbora u Danilovgradu. Hvala mu na toj navodnoj privilegiji koju danas pokušava predstaviti kao čin lične i posebne dobrote. Taj novac uglavnom je pokrivao troškove goriva i svakodnevnog rada na terenu, dok smo gradili partiju i ostvarivali rezultate i mandate od kojih je korist imala sama partija.
Ali, ako sam toliko loš, nesposoban i bezvrijedan kako danas pokušava da me predstavi, onda se nameću sasvim logična pitanja:
Zašto me je predlagao za predsjednika Opštinskog odbora u Danilovgradu?Zašto me je predlagao za potpredsjednika partije?
Zašto me je kandidovao za poslanika?
Zašto me je predlagao za ambasadora?
Naglašavam – predlagao.
Jer, koliko znam, još uvijek nije postao Kim DŽong Un da samostalno odlučuje o svemu. Niti je DNP, valjda, njegova privatna firma u kojoj po sopstvenom nahođenju dijeli novac, funkcije, privilegije, političke i ljudske presude.
Ili možda smatra da jeste? Koliko se sjećam, u DNP-u postoje organi partije koji bi trebalo da donose odluke. Osim ako danas ne želi da prizna da je sve vrijeme bilo drugačije.
Kada je riječ o mojoj supruzi, ona nije bila član DNP-a, niti ju je on postavljao za ministra. To je bio rezultat šireg političkog dogovora više subjekata. Međutim, ako ima makar minimum političke korektnosti, trebalo bi da se prisjeti koliko je uradila za
DNP i za njega lično u periodu kada joj to nije bila ni obaveza ni politički interes.
Ako je i ona, kako danas sugeriše, toliko loša i nesposobna, zašto ju je dva puta podržao za nositeljku liste u Podgorici?
Da li je to uradio iz „ljudske širine“ ili zato što je donosila rezultat? Da li smatra da ona, kao nositeljka liste, nije doprinijela rezultatu u Podgorici?
Upravo zahvaljujući tim rezultatima Milan Knežević danas raspolaže funkcijama u gradskim preduzećima, rukovodećim mjestima u administraciji Glavnog grada i ima četiri odbornika koji su postali ključni instrument njegovog političkog pritiska na dojučerašnje prijatelje i saveznike.
Uostalom, politika nije takmičenje u tome ko će koga glasnije uvrijediti, niti se svodi na svakodnevno etiketiranje i prozivanje političkih protivnika i nekadašnjih saveznika. Politika je prije svega sistem donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti za posljedice tih odluka.
Kada se danas podvuče crta, teško je sjetiti se političke ličnosti u Crnoj Gori koju Milan Knežević u nekom trenutku nije javno optužio, napao ili pokušao politički i ljudski da denuncira. Od nekadašnjih saveznika do političkih protivnika, lista je gotovo beskonačna. To samo po sebi otvara jedno jednostavno pitanje: da li je zaista moguće da niko ne valja osim njega? Ili je problem možda u političkom modelu koji se godinama zasniva isključivo na kritikovanju drugih, bez spremnosti da se preuzme odgovornost za sopstvene odluke i njihove posljedice?
Stoga bi, umjesto svakodnevnih tirada i ličnih napada, bilo korisnije da građanima odgovori na nekoliko ključnih političkih pitanja.
Kako funkcioniše njegova nova politička saradnja sa DPS-om?
Da li će prava srpskog naroda ostvariti zajedno sa Milom Đukanovićem i Duškom Markovićem?
Kako svojim biračima objašnjava političke saveze koje je do juče proglašavao neprihvatljivim, nemoralnim i izdajničkim?
Udruživanje sa DPS-om pravda tezom da je tako spriječio navodnu krađu u Podgorici.Građani se stoga danas s pravom pitaju: ako je sa DPS-om spriječio krađu, kako to da ih sada, na taj način, preporučuje kao politički subjekt koji „sprečava krađe”, nakon što ih je dvije decenije optuživao da su simbol političke korupcije i zloupotreba?
I konačno, pošto gotovo svakodnevno govori o mandatima i političkom moralu, zar ne bi bilo prirodno da najprije odgovori na pitanje sopstvenog političkog kontinuiteta? Zar i on ne bi trebalo da vrati „fotelju“ i mandat koji, evo već sedamnaest godina, ljubomorno čuva? I kome bi, u tom slučaju, trebalo da ga vrati?
Neće biti da je na političkoj sceni nastao sam od sebe.
Zato važi jednostavno pravilo: onoga dana kada on vrati mandat onima od kojih je politički potekao, biću spreman da razgovaramo i o mom mandatu za kojim danas toliko neutješno jadikuje. Ja svoj „mandat” dugujem građanima i građankama i samo njima polažem račune.
Do tada, neka moju porodicu ostavi van političkih obračuna.
Ako ima problem sa mnom, neka se obratia meni.
To je pitanje elementarne političke pristojnosti, ali i ličnog integriteta.
