Od kraja 2019. do avgusta 2026. godine troškovi života u Crnoj Gori porasli su za oko 42 odsto. Drugim riječima, za ono što je krajem 2019. bilo potrebno 100 eura, danas je potrebno nešto više od 142 eura.
U istom razdoblju prosječna neto plata porasla je sa 520 eura, koliko je iznosila u decembru 2019, na 1.037 eura u julu 2026. godine — odnosno za 99,4 odsto. Prosječna penzija porasla je sa 287,48 eura, koliko je iznosila u 2019. godini, na 562,03 eura u julu 2026, odnosno za 95,5 odsto.
Kada se nominalni rast koriguje za kumulativni rast cijena, proizlazi da je realna kupovna moć prosječne plate porasla za oko 40 odsto, a prosječne penzije za oko 38 odsto.
Ovo je suva matematika koju bilo ko od nas može lako da provjeri.
Sadašnja opozicija, odnosno nekadašnja vlast predvođena DPS-om, uz podršku tajkunskih medija i poslovnih udruženja koje vode „stari kadrovi“, svakodnevno obija uši ljudima tiradom o opštem propadanju i nestajanju!
Veliki „dobrotvori“ i „rodoljubi“ objašnjavaju kako će inflacija pojesti povećanja. Moguće, zaista, ali zar nas inflacija ne jede i sada? Jedini spas bio bi da zaustavimo rat u Persijskom zalivu, ali ne ide. Uostalom, mi smo majstori za pokretanje ratova poput onog „Rata za mir“.
Ne vjerujem, ipak, da može biti gore od onoga što su oni radili, niti da se sve može namjerno raditi naopako.
Svjesni smo da povećanje plata bez adekvatnog povećanja produktivnosti predstavlja opasnost, ali se izvjesno ne radi o pljački koja je krasila DPS — pljački na račun svakog pojedinca, a u korist dvadesetak privredno-porodičnih klanova koji su u međuvremenu postali bogati i po mjerilima najbogatijeg dijela svijeta.
Sada su zabrinuti za Fond PIO?
Zabrinuti su za inflaciju i održivost javnih finansija?
Za razliku od njih, onoliko koliko sam u politici toliko dugo sam i opozicionar, a skoro isto toliko sam u kreditima. Zato znam da nije isto kada kreditna rata iznosi polovinu plate ili kada iznosi trećinu, odnosno četvrtinu.
I pored toga, DPS sije strah i vapi da ništa ne valja, da sve propada i da su njihova stara vremena bila bolja.
I jesu.
Jesu, ali za njih.
Da budemo jasni: nijedna inflacija nije pojela Crnu Goru koliko ju je pokrala kamarila bivšeg premijera Đukanovića — istog ovog koji glumi prognanika po podgoričkim birtijama, uživljavajući se u lik kakvog Gaetaša, „protjeranog“ iz roda i dalekog doma.
Njegovu makroekonomsku stabilnost dobro smo zapamtili. Sve nam je naplatio, po onoj: „Mi pozajmimo sto miliona, a onda ponovo pozajmimo da bismo vratili prethodni dug — i saldo je nula.“
Najgore je kada ih čujem kako objašnjavaju značaj Fonda PIO, kao da je riječ o nacionalnom naftnom fondu koji se, eto, sada razara iz temelja.
Neinformisan čovjek stiče utisak da je Fond PIO do danas bio razvojna banka i da je u njemu bilo novca kada bi svugdje drugo presušilo.
Zapravo, od zaposlenog se danas, na osnovu prosječne bruto zarade, za Fond PIO izdvaja oko 124 eura mjesečno. Prema računici zasnovanoj na prosječnoj bruto zaradi, važećoj stopi doprinosa i broju zaposlenih, od doprinosa za PIO prikuplja se približno 33 miliona eura mjesečno, dok je za isplatu penzija i ostalih prava potrebno skoro 70 miliona.
Zato se više od polovine potrebnog novca — oko 36 miliona eura svakog mjeseca — obezbjeđuje iz ostalih prihoda državnog budžeta.
Najjednostavnije rečeno:
Mi ne uplaćujemo novac na svoj lični penzioni račun. Svojim doprinosima plaćamo penzije sadašnjih penzionera, a zauzvrat stičemo zakonom priznato pravo da naše penzije jednoga dana budu finansirane iz budućih doprinosa i drugih prihoda države.
Uplaćeni doprinosi garantuju evidentirani staž i zakonsko pravo na penziju, ali ne znače da negdje postoji sačuvan naš novac.
Sigurnost budućih penzija zavisi od budućeg broja zaposlenih, visine njihovih zarada, naplate poreza i doprinosa i ukupne finansijske sposobnosti države.
Posebno je važno što, prema sadašnjoj stopi doprinosa i približnoj mjesečnoj naplati, doprinosi pokrivaju manje od polovine tekućih izdataka za penzije. Ostatak se obezbjeđuje iz opšteg budžeta.
To pokazuje da Fond PIO već sada nije samofinansirajući fond, nego dio šireg državnog sistema javnih finansija.
Sve ovo znaju i DPS i tajkunski mediji, ali je, svejedno, buka nesnošljiva.
Od te buke ne možemo da čujemo nekoliko ljudi čija bi mišljenja bila dragocjena. Ne — lonci i poklopci svih bivših čorbi stvaraju larmu od koje se ne živi.
Mala preduzeća biće u problemu i država za njih mora pronaći rješenje. Ali, da se razumijemo, taj problem raste i bez povećanja zarada. Ko god želi da sačuva mali biznis ne može dugoročno zadržati zaposlene na zagarantovanom minimalcu.
Sve u svemu, bivši režim ne kuka zbog „ugrožene“ finansijske budućnosti države, nego zbog činjenice da se uskoro neće vratiti na vlast! A već su sebe vidjeli u starim foteljama i sa svim netaknutim privilegijama, a tada bi im bilo svejedno kolika je prosječna plata jer od nje nikada nisu živjeli. Mnoge od njih nikada nije interesovalo koliko košta kvadrat stana — dobijali su ih od nekakvih komisija, po posebnim pravilima i uz kriminalnu diskreciju.
Na kraju, država mora adekvatno oporezovati ekstraprofit, treći, peti i dvadeset peti stan, igre na sreću i prljavu industriju.
Ako već tražimo novac za održivost javnih finansija, treba ga tražiti tamo gdje se godinama najviše gomilao, a ne ponovo u džepovima onih koji žive od plate i penzije.
Borba
