Beranaska ciglana, porušena do temelja prije deceniju i po, polako pada u zaborav i predstavlja klasičan primjer „zločina bez kazne“ u procesu pljačkaške tranzicije tokom koje je industrijskom zonom na Rudešu prošao „cunami“.
Jedinu fabriku opekarskih proizvoda u Crnoj Gori je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice, vlasnika Petra Đurišića.
Ovaj čovjek poslije dvije godine odlučio je da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz velika novčana ulaganja, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.
Sva njegova obećanja ostala su, međutim, samo mrtvo slovo na papiru, jer i pored posredovanja predstavnika tadašnje Vlade i Opštine Berane cijela priča se, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada.
Poslije svega, ciglana je nakon dvadesetak neuspješnih licitacija, za svega 235 hiljada eura prodata novim vlasnicima koji, danas je sasvim očigledno, nemaju namjeru da grade novu fabriku i samo je pitanje kada će i šta će niknuti na tom zemljištu.
“Samo šljunak koji je ostao na placu bio je vrijedan šezdeset hiljada eura, ili bager dvjesta četrdeset hiljada. Šta je za zemljištem? Koliko je na toj lokaciji vrijedno pet hektara” – pita jedan od bivših radnika.
On podsjeća da je tokom stečaja prodat veliki dio imeovine, mašina i opreme, što, kako smatra, nije smjelo da se radi.
“Od toga je korist imao samo stačajni upravnik Radojica Grba i jedna administrativna radnica koja je ostala tu da radi do kraja stečaja i prodaje imovine” – kaže taj radnik.
Portal „Pod lupom“ slučaj beranske cilglane odavno je smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba inače važi za stečajnog upravnika koji je rasprodao „pola sjevera Crne Gore“.
„Pod lupom“ je tada napisao da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.
Vezano za beransku ciglanu Grba je tada izjavio da je dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka“. Šta se u tom postupku dešavalo, da li je i kako okončan, javnost je za te informacije ostala uskraćena do danas.
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je ranije sačinila izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ciglana i još neke fabrike u ovom gradu, dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća.
“Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”- naveo je MANS.
Bivši radnici pojašnjavaju da je na slučaju ciglane i nakon rušenja, ostala velika imovina, jedan dio objekata i zemljište.
“To znači da je poslije čitave pljačke preostalo za prodaju nekoliko infrastrukturnih objekata i zemljišta pet hektara. Među infrastukturne objekte spada restoran od 88 metara kvadratnih, upravna zgrada 176 kvadrata, magacin rezervnih djelova takođe 309 kvadrata, još jedan magacin 88 kvadrata, garderoba 93 kvadrata, natkriveno skladište 570 kvadrata, šljunka 727,5 hiljada metara kubnih, zemlje gline 14 hiljada kubnih metara, ‘kamacu’ bager gusjeničar, potpuno nov. Ta prodaja je oglašena u maju 2015. godine i okončana sa cijenom od 235 hiljada eura za sve to” – objašnjavaju oni.
Iz ciglane su prije toga izneseni dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu. Kada se sve sabere i oduzme, ispada da je čak i procjena imovine beranske ciglane, prije privatizacije kroz stečaj, od million i po, bila nerealna i niska.
U krugu pljačke koji je zatvoren prodajom preostale imovine za 235 hiljada eura, svi su po nešto prigrabili i očerupali. Očerupani su i pokradeni radnici, njih šezdeset, koji su došli do socijalne bijede koja se u slučaju nesrećnog radnika Z.K. završila smoubistvom.
“Za petnaest godina, od kada smo podnijeli prijave, niko nije ništa uradio. Pozvali smo odavno i specijalnog tužioca da ovaj slučaj jednom, kada bude imao najmanje posla, uzme u razmatranje, ali ništa ni od toga” – kažu radnici.
Objašnjavaju da nije samo ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama. Ona je danas u takvom stanju kao da je prošla kroz bombardovanje, a država Crna Gora i grad Berane ostali su bez jedine fabrike opekarskih proizvoda. Niko zbog toga, nikada i nizašta nije odgovarao, dok radničke prijave kupe prašinu.
Izvor: RTCG
