Gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić, nakon tragedije koja je zadesila njegov grad a u kojoj je živote izgubilo petnaest osoba, iako nije imao objektivne odgovornosti, podnio neopozivu ostavku.
„Kao neko ko vjeruje u moć dijaloga i međusobnog razumijevanja, smatram da je prihvatanje odgovornosti i podnošenje ostavke, moja ljudska i politička obaveza i moralna dužnost“ tada je poručio Đurić i dodao:
„Stabilnost i smirivanje tenzija i zaustavljanje daljih podjela u društvu su ključni uslov za dalji napredak i razvoj Novog Sada i unapređenje života Novosađana“.
Gradonačelnik Kočana Ljupčo Papazov, nakon tragedije koja je zadesila njegov grad, a u kojoj je živote izgubilo 59 osoba, iako nije imao objektivne odgovornosti, podnio neopozivu ostavku. Papazov se dodatno i stavio na raspolaganje tužilaštvu.
„U ovim najtežim trenucima za našu zemlju i za mene lično, želim da saopštim da podnosim neopozivu ostavku na funkciju predsjednika opštine Kočani. Ovaj gubitak je ogroman! Ne postoje riječi koje mogu opisati bol koji svi osjećamo. Ta djeca su bila naša djeca. Poznavao sam većinu njih, poznavao sam njihove porodice, a neki od njih su bili porodični prijatelji“, objavio je Papazov na svom profilu na Fejsbuku.
Gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković, nakon dvije tragedije u dvije godine u kojima je živote izgubilo dvadeset troje ljudi i djece, nije uradio ništa.
Sve vrijeme Đurašković odgovornost besprizorno prebacuje na državnu vlast praveći se nijem na poteze svojih kolega iz regiona, i oglušavajući se na ustaljeni običaj u ovakvim slučajevima. Međutim, u te dvije tragedije, reakcija Đuraškovića je bila dijametralno suprotna jedna od druge. Umjesto da podnese ostavku, tri dana nakon prve tragedije napisao je kako se ne treba baviti politikom u takvim situacijama nego treba „pustiti preminule da u miru odu“ a njihove porodice i rodbinu „poštedimo politike„.
Podsjetimo, šef svih bezbjednosnih službi bio tadašnji ministar odbrane i njegov partijski kolega Raško Konjević a na čelu ministarstva unutrašnjih poslova bio Cetinjanin Filip Adžić čiju ostavku su tražili neki građani a koja nikada nije podnijeta.
Dvije i po godine kasnije, Đurašković je opet uspio da odgovornost za tragediju svojih sugrađana izbjegne, samo što Raško više nije ministar pa je bezbjednosni sektor ovog puta bio idealna politička meta za gradonačelnika Cetinja. Samo četiri dana nakon tragedije u kojoj je Aco Martinović ubio ubio 12 sugrađana i nekoliko njih ranio, Đurašković je inicirao održavanje hitne sjednice Skupštine Prijestonice Cetinje na kojoj su tražili, između ostalog, ostavke cijelog bezbjednosnog sistema, kao čin moralne odgovornosti.
Ne treba podsjećati, nažalost, na prirodu ubistava na Cetinju i na sve ono što je kružilo oko aktera, preživjelih i stradalih. Prihvaćeno je da na Cetinju vlada određena mržnja, što unutar raznih klanova na samom Cetinju, što sa drugim gradovima i stanovnicima druge (konkretno srpske) nacionalnosti, a sam Đurašković je sam bio učesnik svake prljave kampanje koja se vodila prema srpskom narodu godinama unazad, pa se može reći da njegova objektivna odgovornost, za razliku od kolega Đurića i Papazova, postoji.
Đurašković je više vremena u javnom prostoru i na društvenim mrežama proveo pričajući o nekakvoj okupaciji, o Srpskoj Banovini, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju, Mitropolitu Joanikiju i Rusiji i Ukrajini nego što je svoju pažnju posvetio svojim stanovnicima koji su ga glasali da bude njihov gradonačelnik, a ne da diže revolucije i bune.
Da li je Đurašković svjestan načina na koji je postao gradonačelnik, i da se to vjerovatno više nikad neće desiti, pa se zacementirao za fotelju ili stvarno ne osjeća nikakvu odgovornost za dešavanja na Cetinju, nepoznato je ali ono što je sigurno je da će njegov mandat ostati upisan crnim slovima na Cetinju.
Izvor: Borba.me
