U selu Drijenak kod Kolašina, Ilija Baković živi ono što danas mnogi nazivaju zaboravljenim načinom života. On je stočar, poljoprivrednik, otac, radnik i, kako kaže, sluga svome stadu, a ne njihov gospodar.
Ilija Baković vodi domaćinstvo koje bi se moglo nazvati pravim primjerom samoodrživosti: uzgaja 150 ovaca i koza, tri krave, junad, prasad i kokoške, sadi krompir i ostalo povrće i voće.
Svu hranu za svoju porodicu sam proizvodi, ono što ostane, prodaju.
Iako on i članovi porodice imaju dodatne prihode, penzije, plate, stočarstvo i zemlja nijesu im samo dodatak, već stil života. U ovaj posao uključena je cijela porodica, djeca, supruga, roditelji i brat.
„Svi moji stari, otac, đed, bili su stočari. Tvrdim da se od ovoga može lijepo živjeti, ali mora da se radi. Ovca hoće slugu, a ne gospodara. Seljak nema godišnji odmor. Nama ne treba teretana“, šaljivo dodaje Baković.
Ističe da država i resorno ministarstvo pokazuju određeni trud, kroz premije, javne pozive za sadnju, mehanizaciju, pa i grla stoke. Ipak, po sopstenom priznanju, prvi put je ove godine zatražio pomoć – traktor. Ako ga dobije, dobro je, kaže, a ako ne i to će preživjeti.
Buljuk od 150 ovaca obaveza ali i bogatstvo (Foto: rtcg.me)
„Nije lako, ali svaki cent koji iscijediš da kažem tako iz zemlje je sladak. Znaš da si ga zaradio pošteno, svojim rukama, trudom i odricanjem, zato vrijedi više od bilo koje plate“, kaže Baković.
Domaćinstvo Baković proizvodi najviše meso i mliječne proizvode, koji se, za razliku od nekadašnjih vremena, danas mogu prodati bez velikih teškoća. Ipak, ima i nelogičnosti koje bole, poput bacanja vune, jer nema otkupa.
„U razvijenim zemljama gospoda nose vunene čarape i žive na selu, a ja vunu od mojih ovaca bacim, jer je niko neće. Treba se vratiti tradiciji, jer ćemo tako očuvati i selo i identitet. Ovo govorim kao dijete sela, svi moji stari bili su stočari“, kaže Ilija.
On ne gaji iluzije da je seoski život lak, ali ističe da je ispunjen. Sve zore koje dočeka na planini za njega vrijede više od bilo kakvog luksuza u gradu. Nekada je sam izdizao sa stokom na Sinjajevini, ali sada ponestaje snage, ovce daje drugome da ih čuva na planini i to plaća, jer kaže drugačije ne bi mogli opstati.
„Zore koje dočekate na planini ili selu ne može zamijeniti nijedna avenija svijeta. Sve velike ljude naše prošlosti rodilo je selo“, ponosno kaže Baković.
Njegova djeca mu pomažu, ali, priznaje, ne vide sebe u istom životu. Danas, kaže, čovjek više voli da zavisi od privatnika ili socijale, nego da bude sam svoj gazda. To je, smatra, velika greška sistema i društva.
„Ako ja ne zasijem krompir ili ne uzgojim jagnje, onaj u gradu nema što stolu prilaziti. Ne možemo svi u grad, neko mora i ovo da radi. I smatram da seljak treba da bude poštovan u društvu, a ne odbačen i zaboravljen“, ističe Ilija.
Baković vjeruje da je budućnost Crne Gore u proizvodnji hrane i domaćem proizvodu. U vremenu globalnih kriza i neizvjesnosti, upravo selo koje je u tišini opstajalo vjekovima, postaje sigurnost koju ne smijemo izgubiti.
„Treba podržati, ohrabriti pametne, vrijedne, mlade ljude da ostanu ili se vrate selu, da shvate, da imanje vide kao priliku, a ne kao teret. Ne bi valjalo da nam se sela ugase, to je opasnost po sve nas, a kako vidim brzo se to nešto širi“, kaže Baković.
Turisti, dodaje, svaki put ostanu zadivljeni ljepotom planina, rijeka, mirisa tek pokšenog sijena, ili svježeg mlijeka, zvukova prirode i sposobnošću i dostojanstvom crnogorskog seljaka da opstane i postane.
„Ne kažem da je ovdje sve bajka, nije, težak je ovo hljeb, ali je s medom. Samo, malo da nam država pomogne, može da se sasvim pristojno živi. I da budeš slobodan. I svoj“, zaključio je Baković.
U vremenu kada mnogi traže sigurnost u gradskim zgradama i kancelarijama, ljudi poput Ilije podsjećaju da se prava sloboda, mir i vrijednosti nalaze upravo tamo gdje zora stiže mirisom sijena, a umor dolazi od rada koji ima smisla.
„Selo neće preživjeti bez ljudi, ali ni ljudi bez sela“, poručuje Ilija.
Možda je vrijeme da, umjesto što bježimo od korijena, učimo da ih ponovo zalijemo. Jer narod bez sela, kao drvo bez zemlje ne može opstati.
foto/izvor: RTCG
