Nikola Mešter i Veljko Rnković kažu da su danas oko 10 sati, na lokalnom putu u Gornjoj Morači, imali neobičan susret s medvjedom, koji se, kako tvrde, samo sticajem srećnih okolnosti završio lakšim povredama jednog od njih.
Rnković i Mešter su se automobilom kretali putem od Semolja ka Dragovića Polju kada je medvjed sa gornje strane puta na vozilo bacio kamen. Od toga su polomljena dva stakla s lijeve strane vozača Meštera, a kamen je povrijedio rame suvozača Rnkovića. Medvjed, kako tvrde, nije prilazio vozilu.
„Kretali smo se od Javorja ka Dragovića Polju. Medvjed je kamen bacio ka autu, razbijena su stakla i mene je pogodio u rame. Moglo je da se desi da kamen pogodi vozača u glavu i da obojica poginemo. Vjerovatno bi poslije rekli da smo brzo vozili ili bili pijani, niko ne bi znao šta je s nama. Medvjed je bio na udaljenosti od oko 50 metara i nije se približavao. Sada smo na mjestu na kojem se to dogodilo, sa nama su lovočuvari i još čekamo kolašinsku policiju“, ispričao je „Vijestima“ Rnković.
Oštećeni automobil su zaustavili, pozvali predstavnike lovačkog društva i policiju.
U Crnoj Gori se posljednjih godina bilježe češći susreti ljudi i medvjeda, što u medijima stvara dramatičnu sliku i podstiče zahtjeve za odstrijelom. Ipak, stručnjaci upozoravaju da se problem ne rješava lovom, već edukacijom, zaštitom imovine i funkcionalnim interventnim timovima.
Kako su za Monitor u junu kazali Marija Iković, stručna saradnica za očuvanje krupnih zvijeri u Centru za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), i biolog Aleksandar Perović iz Agencije za zaštitu životne sredine, populacijom mrkog medvjeda upravlja se bez naučne osnove, nema preciznih genetičkih istraživanja ni tačnih podataka o brojnosti, a postojeći planovi zaštite i krizni mehanizmi se ne sprovode. Klimatske promjene i ljudske aktivnosti (otpaci, krčenje šuma, izgradnja u staništima) povećavaju mogućnost susreta s medvjedima, dok napuštena sela šire njihov prostor kretanja.
Akcioni plan gazdovanja mrkim medvjedom za 2025. predviđa jačanje institucionalne koordinacije, očuvanje staništa, edukaciju, genetski monitoring i jasno definisane protokole za intervencije, dok odstrijel ostaje krajnja opcija.
Za sprovođenje mjera, pak, objašnjava struka, potreban je i adekvatan budžet.
Izvor: Vijesti
