Kada političari progovore o ekologiji, često ne brane prirodu, već svoje interese. A malo koji primjer to bolje pokazuje od Milana Kneževića.
U Srbiji — podrška predsjedniku koji otvara rudnike litijuma, projektima koji nose ozbiljne rizike po životnu sredinu i zajednice. U Crnoj Gori — oštro protiv kolektora otpadnih voda. Zvuči principijelno? Nimalo.
Jer dok u Srbiji nema primjedbi na litijum, u Crnoj Gori se iznenada javlja kao “čuvar” prirode. Problem? Kolektor u Zeti. A kao glavni argument — crveni mulj. Onaj isti crveni mulj koji se decenijama nalazi u Botunu, o kojem je godinama ćutao, koji je nastao iz nekadašnje proizvodnje aluminijuma, i koji nema nikakve veze sa kolektorom otpadnih voda.
Drugim riječima: Knežević sada povezuje nepovezivo.
Crveni mulj u Botunu je stvaran problem — to niko ne spori — ali kolektor nije uzrok, niti prijetnja. Naprotiv, kolektor bi riješio decenijski problem otpadnih voda i zaštitio Zetu i Skadarsko jezero od fekalnog zagađenja. Dakle, ekološki plus. Ali Knežević ga vidi kao minus — jer mu trenutno politički ne odgovara.
A gdje je bio dok su tone crvenog mulja stajale neobezbijeđene, ispirane kišama, prelivane u rijeku?
Zašto tada nije tražio sanaciju?
Zašto sada, kad neko želi da riješi drugi, potpuno odvojen problem, iznenada “otkriva” ekologiju?
U Srbiji – litijum da, iako prijeti podzemnim vodama i poljoprivredi.
U Crnoj Gori – kolektor ne, iako spašava rijeke i jezero.
To nije ekologija. To je politika selektivne brige, gdje se priroda koristi kao oružje u dnevno-političkoj borbi.
Ako Knežević želi da bude dosljedan ekolog, neka prvo zatraži sanaciju Botuna, gdje je crveni mulj stvarna prijetnja.
Ako ne — onda je jasno da nije problem ni mulj, ni kolektor, već to što neko drugi radi posao.
A građani Zete i Podgorice treba da znaju: kolektor čisti otpadne vode, ali ne i politički mulj.
PRESS
