Komad „Hasanaginice“ Marunović je režirao u Narodnom pozorištu u Sarajevu, „Mislim da treba da razgovaramo“ u Gradskom pozorištu u Podgorici, „Gospodu Glembajeve“ u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Sve tri predstave veliki su regionalni teatarski hitovi.
Od podgoričke premijere decembra 2024. godine, „Gospoda Glembajevi“ jedna su od najgledanijih predstava CNP-a. Istovremeno, nakon što je režim Aleksandra Vučića crnogorskog reditelja protjerao iz Srbije, Marunovićevi „Glembajevi“ su u toj zemlji osvojili čak šest nagrada.
Danilo Marunović kaže da su osvojene nagrade potvrda da pred umjetnošću padaju stubovi svakog diktatorskog režima.
Krležino djelo danas je na neki način aktuelnije nego u vrijeme kada je napisano. Umjetničkom, kreativnom prostoru je, naime, neophodan komentar u odnosu na elitu. Jer što je elita danas? To više nije crno-bijela slika nekadašnje polarizacije između enormno bogatih ili onih koji su do novca došli na sumnjiv način sa jedne i socijalne margine društva sa druge strane.
Moji se „Glembajevi“ snažno oslanjaju na savremeni politički i društveni trenutak u Crnoj Gori u smislu da su i svojevrsni komentar krupnih političkih promjena koje su se dogodile nakon „oslobođenja“ 2020. godine. Jedna garnitura zamijenjena je drugom, obje pate od istog sindroma – kaže Marunović za Pobjedu.
POBJEDA: Od kojeg sindroma?
MARUNOVIĆ: Novi „oslobodioci“ postali su replika starih, pa smo, od iskazivanog prezira prema „majbahu“ i stilu života koji taj automobil simbolizira, doslovno preko noći dobili nove ovisnike o „majbasima“, privilegijama i francuskim konjacima. Možda gledaoci nijesu očekivali da se „Glembajevi“ i time bave, ne znam… U svakom slučaju, i ostala rediteljska rješenja potvrđuju da komad nije priča iz prve polovine 20. vijeka. Zbog energičnog učitavanja savremenosti, predstava doživljava regionalni uspjeh: sve države nekadašnje Jugoslavije, sva naša društva imaju slične probleme i suočavaju se sa sličnim izazovima. Isto je i sa elitama: sve krupne promjene u društvima najočitije se ogledaju upravo na elitama. I u dobrom i u lošem smislu.
POBJEDA: Vaš Leone Glembaj je dio te elite?
MARUNOVIĆ: Kao nosilac baklje pobune u društvu intriga, mraka i skandala, Leone Glembaj ipak je dio te elite. Doduše, elite koja razumije što je vrhunska umjetnost, koja je estetski i intelektualno superiorna, odškolovana na najboljim svjetskim univerzitetima. Što su pozitivne nus pojave privilegija. Ipak, pored vrlina, tu elitu definišu pohlepa, nedostatak empatije, nezainteresovanost za živote nižih socijalnih slojeva; to je getoizirani svijet, usamljen na vrhu – i finansijskom i svakom drugom.
Pored opšteg mjesta ili light-motiva komada – sin želi „da ubije oca“, sin na kraju postaje taj otac – publika kroz politički kontekst prepoznaje da je riječ o antičkoj tezi o tzv. naslijeđenoj krivici. Na filozofskoj ravni, moja predstava se bavi time; suštinski, pokazuje da su klasične političke elite, ove partitokratske, osuđene na tu istu banalnu i prostu matricu. U tom smislu, „Glembajevi“ su politički komad. Uostalom, političko u teatru danas je nužno i obavezno: u određenoj mjeri, teatar je uvijek politički. Ta je dimenzija u „Glembajevima“ dobro osviješćena i intenzivno komunicira sa gledaocima.
Uvijek mi je zanimljivo kada vidim kako predstavnici bivše i sadašnje elite reaguju na „Glembajeve“ i kako u razgovorima sa mnom i kolegama dešifruju sindrom od kojeg sami pate i u kojem su, u okviru predstave, dosta komentarisani.
POBJEDA: Kako reaguju?
MARUNOVIĆ: Uglavnom tako što osvijeste prelomnu, istorijsku tačku za Crnu Goru – prelazak iz jednog sistema u drugi i fenomene koje ta promjena nosi.
„Upali smo u dekadenciju, tačno je, ali ovi novi su još gori“, kažu, čime potvrđuju da razumiju „Glembajeve“, koji ih najdirektnije adresiraju.
POBJEDA: Ako je 2020. godina ključni istorijski momenat savremene Crne Gore, što su sve posljedice tog, kako ste rekli, prelaska iz jednog sistema u drugi?
MARUNOVIĆ: Osmišljen i kontinuiran proces obezvređivanja i obesmišljavanja crnogorskog društva: od stubova na kojima je počivalo, sistema vrijednosti, istorijskih fakata, autoriteta, univerziteta, funkcionalnosti institucija, do pravosuđa i medija. Nažalost, javnost se privikla na nenormalno stanje, koje je postalo – nova realnost. Kako preživjeti realnost u kojoj je normalizovano plivanje za Bogojavljenski krst, dok se u isto vrijeme pjevaju naci pjesme, što se proglašava dugom tradicijom? I što je laž, naravno. Kako preživjeti realnost u kojoj građani selektivno, uz državnu pomoć ili mimo nje, odlaze ili ne odlaze u zatvor?! Kada nam je postalo normalno da nedužni u Spužu trunu na temelju lažnih optužnica; u kojoj se brutalno ugrožava privatnost građana; u kojoj se prisluškuju telefoni javnih ličnosti; u kojoj se toliko laže? Protiv toga bi trebalo da se pobuni društvo, intelektualna javnost, profesori, univerziteti, studenti; da kažu – dosta je, ovako više ne može.
POBJEDA: Zašto se onda ne pobune?
MARUNOVIĆ: Tokom posljednjih pet godina to se dešavalo sporadično, ali se nikada nije otišlo do kraja. A vakat je da se ode do kraja. Vrijednosti na temelju kojih se bunimo to pravo obezbjeđuju i iste te vrijednosti nas na to obavezuju. Ako se ne artikuliše nova crnogorska normalnost na svim poljima – političkom, društvenom, akademskom – Crna Gora je zauvijek izgubljena, ne samo u identitetskom, nego i u kulturološkom smislu.
POBJEDA: „U našoj kući urla laž“ kaže Bertolt Brecht. Što ste kroz tu laž saznali o crnogorskom društvu, o onima koji su do 2020. bili „na drugoj strani“?
MARUNOVIĆ: Generalno, nova crnogorska elita uglavnom je „c“ kategorija ne samo političara, nego manje-više svih aktera na političkoj i društvenoj sceni. Bili su treći ešalon i prethodne elite; promijenili su stranu, zasjeli na tron i pokazali vlastitu trećerazrednost. Čak i u odnosu na najgore prethodne, djeluju nekompetentno, kao pokupljeni „s koca i konopca“. Ako bismo tražili riječ koja bi opisala duh vremena u kojem živimo, to bi bila – laž. Kao građani, žrtve smo sistematskog laganja od strane institucija, sopstvene države, političkih stranaka, vjerskih organizacija… Nikada nas niko nije tako brutalno i bezobrazno lagao. Kako su laži postajale veće, veća je postajala i naša rezistentnost na pobunu protiv nje. Nije čudno što je u tom začaranom krugu laganja i mirenja sa lažima, kao refleksija na političku stvarnost, broj apstinenata porastao toliko da su postali vjerovatno najbrojnija grupa u biračkom tijelu.
POBJEDA: Razumijete li ih?
MARUNOVIĆ: Razumijem. Razočarani su u politički sistem, izgubili su vjeru da, u okviru postojećeg demokratskog koncepta, glasanjem mogu nešto da promijene.
POBJEDA: Ima li i nečeg dobrog u tom opštem društvenom lomu? Jeste li nešto naučili?
MARUNOVIĆ: Mislim da je dobro to što je dio građana osvijestio svoje zablude. Aktuelna letargija je dio „porođajnih muka“ promjena koje nas čekaju. Zatišje pred buru. Važno je reći – imamo građansku hrabrost, ali se ne prepoznaje; izgubili smo taj drevni crnogorski kult. Poštovanje ideala hrabrosti kao svojevrsnog nacionalnog brenda odavno nema relevantnost kakvu je imalo. Naše društvo je palo na ispitu onda kada je skrajnulo na margine sve hrabre koji su koncipirali ideju izvornog suverenizma, koji su dali ogromne lične i profesionalne žrtve u sukobu sa političkim elitama, dok su iste elite uporno nagrađivale poltrone i neznalice. Ali lom o kojem govorimo neće riješiti niko osim hrabrih pojedinca odlučnih da brane ono u što vjeruju. Koliko god da to košta, na svakom mjestu i u svakom trenutku.
POBJEDA: Koliko je opozicija u Crnoj Gori doprinijela opštem društvenom lomu? Je li ona otvorila prostor za formiranje nove političke snage?
MARUNOVIĆ: Crnogorska opozicija je sopstvenom pasivnošću, nedostatkom inventivnosti i hrabrosti da ponudi jasnu viziju budućnosti postala saučesnik u političkoj stagnaciji društva. Umjesto da artikuliše energiju nezadovoljnih građana i preuzme inicijativu, zatvorila se u komforne obrasce partitokratskog djelovanja, proizvodeći razočaranje i apstinenciju. Upravo je ta praznina ideja i liderstva otvorila prostor i stvorila objektivnu potrebu za novim političkim snagama i svježom, autentičnom društvenom paradigmom. Evidentno je da je sve veći broj građana nezadovoljan zatvorenošću i samozadovoljnošću političkih organizacija i da sve više njih odlazi u apstinenciju. Što je i alarm i snažan signal.
Sa druge strane, ta ista opozicija neupitni je istorijski pobjednik referenduma, ali je jednako neupitno i gubitnik.
POBJEDA: U kojem smislu gubitnik?
MARUNOVIĆ: U smislu da u godini u kojoj slavimo dvije decenije od obnove državne nezavisnosti, usljed gubitka energije i reformskog potencijala, sami građani – niko drugi – bivaju prinuđeni da preuzmu inicijativu, organizuju se i pruže otpor. Ne samo da bi sačuvali suverenitet, već i građanski, kulturološki kurs normalne i prosperitetne Crne Gore.
Današnja opozicija imala je istorijsku šansu da na temeljima nezavisnosti izgradi ne samo institucije, već i vrijednosti, ali je orijentacija ka nekim drugim ciljevima potpuno zapustila temelje društva – kulturu, sport, ekonomiju, zdravstvo, medije. Danas tu šansu ima Stega, koja je oblik samoorganizovanja onog dijela crnogorskog građanstva koji zaista želi da produkuje novu vrijednost.
POBJEDA: Stega će učestvovati na izborima?
MARUNOVIĆ: Stega ne donosi odluke pod reflektorima, već u skladu sa trenutkom i interesom države. Usredsređeni smo na suštinu, ne na formu. Nije presudno „da li“, već „kako“ i „zašto“. Stega postoji zbog ideja, ne zbog forme političkog djelovanja. To je sekundarno.
POBJEDA: Nijeste mi odgovorili na pitanje.
MARUNOVIČ: Volio bih da ja Vama postavim pitanje.
POBJEDA: To je moj posao, ali – pitajte.
MARUNOVIĆ: Da li biste Vi voljeli da se Stega u bilo kojoj formi pojavi na predstojećim izborima?
POBJEDA: Da, voljela bih. Hajde da se sada vratimo svako u svoj lik: dakle, imate li namjeru da se i lično politički angažujete? Vidite li sebe kao političkog lidera?
MARUNOVIĆ: Imam utisak da me je sve što mi se tokom posljednjih šest do devet mjeseci događalo – od protjerivanja iz Beograda, preko skandala vezanog za dodjelu Tinaestojulske nagrade, do protesta ispred Vile „Gorica“ i na Gorici, kao i ostalih akcija Stege – u dijelu javnosti „oblikovalo“ kao frontmena nove političke, odnosno društvene borbe. Takva je bila percepcija. Namjerno kažem frontmena, ne lidera, jer imam averziju prema klasičnoj partitokratskoj retorici. Sve je to mimo moje namjere, budući da ipak imam privilegiju da se bavim najljepšim poslom na svijetu. Društveni angažman o kojem govorim kontraproduktivan je za moju karijeru, jer otvara dilemu u kojoj morate da birate između profesije i javne dužnosti, koja se ne nameće samo meni, nego svim borcima za slobodnu Crnu Goru. Lično, javni angažman poput ovog u Stezi razumijem i kao obavezu prema svom društvu, kulturi kojoj pripadam, svojoj državi. Nije to stvar liderstva, nego dužnosti. U svakom slučaju, ovo je trenutak kada odgovoran čovjek mora da reaguje. Čini mi se da dajem sve od sebe da sa svojim „saborcima“ artikulišem novu društvenu misao, novu društvenu energiju i, što je najvažnije, novu društvenu i, ako hoćete, političku vrijednost.
JUNAK NAŠEG DOBA
POBJEDA: Ko bi mogao biti tipičan junak – istorijski i dramski – vremena ili doba koje ste opisali?
MARUNOVIĆ: Građani koji su ispod Vile „Gorica“ stali pred kordon policije, svjesni da će biti napadnuti i sjutra etiketirani kao „rušitelji države“, ekstremisti i huligani – oni su junaci našeg doba. Najveći dio njih su uspješni ljudi, profesori, dekani, nagrađivani umjetnici, doktori, najveći savremeni crnogorski intelektualci. Država koja najbolje među nama šalje na sud uz takve etikete nije država, nego sramna tuđa gubernija. U datim okolnostima, za mene je to vrsta junaštva. Jer riječ je o građanskoj klasi koja ne ispašta samo posljednjih pet, već svih onih godina tokom kojih su bili podrazumijevani kao Crnogorci koji će uvijek glasati za svoju državu, ali koji nijesu tražili privilegije, niti dobili mogućnost da ostvare svoje ideje; kao „nezgodni svjedoci“ udaljeni od elitističkih interesnih krugova, namještenih tendera, kombinacija. Vjerujem da je crnogorska emancipatorska građanska inercija nauništiva.
POBJEDA: Zašto?
MARUNOVIĆ: Zato što je to ista inercija koja iz nemogućeg stvara čuda – kako 2006. godine, tako u svakom ključnom istorijskom trenutku. Crnogorska ideja se, poslije duge opšte propasti vrijednosti i opšteg loma, ponovo javila kao nada. Sa tim se mora biti pažljiv: najgore je probuditi nadu, a onda je iznevjeriti. Jer to nas Crnogorce brzo katapultira u prostor irelevantnosti. Tokom posljednjih šest godina, imali smo dosta primjera. Skloni smo romantiziranju i za nas je nada veoma bitna: ona je naše gorivo, impuls za herojstvo i hrabrost po kojem su nas prepoznavali.
Mislim da će petnaest narednih mjeseci odrediti istorijsku ulogu ove generacije – ili ćemo zauvijek izgubiti ideju slobodne i suštinski evropske Crne Gore ili ćemo dokazati da smo „pokoljenje za pjesmu stvoreno“. Zadatak pred nama je ogroman! No, kao u uvijek: „Neka bude što biti ne može!“
NIJEDNA VOJSKA NIJE USPJELA DA SLOMI OVA „BRDA TVRDA“
POBJEDA: Vidite li prostor za novu društvenu ideju?
MARUNOVIĆ: Vidim. Prepoznajem je u Stezi, organizaciji kojoj pripadam i srcem i dušom. Stegu je šira crnogorska javnost prepoznala tokom protesta ispred Vile „Gorica“ zbog dodjele Trinaestojulske nagrade. Ta vrela julska noć može se uporediti sa vremenom izvornog Liberalnog saveza Crne Gore devedesetih godina prošloga vijeka, kada su na sličan način bila ugrožena naša država i naš opstanak. Ideja otpora okupaciji, koju prati snažan emancipatorski karakter, te je večeri ispred Vile „Gorica“ nosila ime Miloša Karadaglića. Dodjela nagrade je kompromitovana i ismijana; epilog je moralni i institucionalni slom i laureata i žirija, ali i velika pobjeda građanske, kulturne, slobodne Crne Gore. Nastavljeno je nekoliko dana kasnije, na Gorici, tokom obilježavanja 13. jula, kada ste mogli da vidite one građane, danas mahom apstinente, koji su nekada podržavali Reformske snage, Liberale, suverenističku ideju, referendum… Na kraju, na Gorici ste 19. decembra imali istu priču, istu detonaciju energije, koja mi daje za pravo da vjerujem da Stega artikuliše novu paradigmu.
POBJEDA: Koju?
MARUNOVIĆ: Antiestablišment paradigmu, koja se gadi partitokratskog sistema i odlučivanja u uskom krugu, ograničavanja slobode mišljenja, slobode pojedinca, kreativnosti, lucidnosti i hrabrosti u razmišljanju. Bez te paradigme nema zanimljive, kreativne i uspješne državne politike. Bez katarze iz takvog promišljanja nema ni naše budućnosti.
POBJEDA: Ideju koju baštini Stega podržava srednja i starija generacija. Gdje su mladi?
MARUNOVIĆ: Generacija Z najveća je enigma i izazov ne samo u Crnoj Gori, nego u političkim sredinama širom planete. Njoj treba znati prići. Na prvu loptu, uglavnom je nezainteresovana za politiku i društveni aktivizam. Čak su i sistemi poput Vučićevog pokušavali da je animiraju pomoću TikToka, sa smiješnim trećerazrednim jutjuberima sa njihovog payrolla, što je završavalo u čistom „krinžu“. Ali postoji nešto što ima magnetičnu privlačnost za mlade generacije, a što baštini Stega.
POBJEDA: Što je to?
MARUNOVIĆ: Ideja slobode, tog najuzvišenijeg crnogorskog ideala. Ako ideja slobode nije reciklirana, ako nije „fejk“, već iskrena, imaćete mlade ljude spremne da za taj ideal daju sve, da žrtvuju karijere, privilegije i ostalo. Riječ je o generaciji odrasloj na serijama poput „Vikinga“, „Game of Thrones“, na estetici epskog spektakla. Heroji su ponovo u modi.
POBJEDA: Što je još modi?
MARUNOVIĆ: Borba u statusu „David protiv Goliata“. Taj obrazac pobune protiv moćnog neprijatelja je priča o današnjoj Crnoj Gori. Nije to samo nacionalni romantizam. Jer činjenica je da nijedna vojska nije uspjela da slomi ova „brda tvrda“: taj obrazac je prisutan, stalno nam se vraća. I opet je u modi.
Ako Stega ima usađeno ponavljanje istorijskog paterna David–Golijat, a ima, onda je jasno zašto, iako nije politička partija, egzistira u prostoru političkog djelovanja. Njena uloga je, pored ostalog, i samoorganizovanje onog dijela crnogorskog građanstva koji se ne da „u lance vezati“ i koji ima snagu i može da produkuje novu vrijednost.
Izvor: Tamara Nikčević /Pobjeda
