“Asocijacija na taj dan mi je bol, i uspomena koja stalno živi i ne može se od toga pobjeći. Sve ono što sam volio i imao sve je otišlo odjednom, u dan“, kazao je on.
Ovako Podgoričanin Mirko Radović počinje za TV Podgorica priču o danu koji mu je promijenio život. Eksplozija u kombiju, na radnom zadatku u spuškoj plinari, ostavila je trajne posljedice.
Kad sam ušao u kombi i dao kontakt došlo je do detonacije, samo sam gledao kako da izađem, stavio sam ruke preko lica, izgubio svijest a kada sam došao sebi, gledao sam samo kako da izadjem iz kombija“, navodi Radović.
Teško povrijeđen, započinje dugu i neizvjesnu borbu za život.
“Gdje mi je falilo tkiva – skidali su tati i bratu sa butina i stavljali na mene. To me i najviše boljelo, nisam bio za to alI mi je spasilo život. Bilo je takvo stanje da su se pitali hoću li ostati živ, dali su mi bukvalno jedan odsto da preživim“, naglašava on.
Ironično, tog dana nije ni trebalo da bude na tom radnom mjestu. Zbog nedostatka radnika, raspoređen je da preveze plinske boce. Nedugo nakon nesreće – uslijedio je i otkaz.
“Falilo je vozača, pa onda – ajde ti nema ko. Dali su mi otkaz posle mjesec dana od nezgode“, navodi Radović.
Od tada traje i njegova pravna borba. Iako tvrdi da okolnosti nesreće ukazuju na propuste, postupak protiv plinare godinama stoji.
“Koliko sam upućen, zato što se sudije mijenjaju, malo malo neki novi sudija uzme moj slučaj i jedino zbog toga“, kaže on.
Za njega, kaže, presuda nije samo pitanje nadoknade – već i potvrde da njegova borba ima smisla.
“Značilo bi mi da znam da nije bilo uzalud“, ističe on.
Uprkos svemu, zadržao je vjeru i snagu da nastavi dalje. I dok čeka epilog, njegova borba dobija još jednu dimenziju – da ono što je preživio ne ostane samo lična priča, već podsjetnik koliko je važno da pravda stigne na vrijeme.
“Znači, možemo reći, što te ne ubije – da, to te ojača!
