Mala država koja spoljnopolitički balans traži kroz multilateralizam, regionalnu saradnju i evropsku integraciju – to je identitet Crne Gore koji je izgradila tokom 20 godina samostalnosti.
Od 2006. naša je zemlja ubrzano postajala članica relevantnih međunarodnih institucija. Neposredno nakon referenduma, crnogorska zastava zavijorila se na Ist Riveru, čime smo postali dio Ujedinjenih nacija i formalno potvrdili svoj međunarodni legitimitet.
U godinama koje su uslijedile pridružujemo se brojnim organizacijama i inicijativama, među kojima su Savjet Evrope, Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju, Svjetska trgovinska organizacija i NATO, kojem je Crna Gora pristupila 2017. godine kao 29. članica Alijanse.
Taj proces je duboko podijelio crnogorsku javnost, a ključni razlozi su bombardovanje SRJ 1999., u kojem je stradalo 9 crnogorskih državljana, od kojih dvoje djece, te snažnog proruskog sentimenta u dijelu političkog establišmenta.
Paralelno s tim, država je razvijala saradnju sa Evropskom unijom, dobila status kandidata 2010. godine i otvorila pristupne pregovore dvije godine kasnije. Iako je evropski put često bio usporavan unutrašnjim političkim krizama, polarizacijom i problemima u oblasti vladavine prava, strateški spoljnopolitički kurs ostao je nepromijenjen.
Proces se ubrzao nakon invazije Rusije na Ukrajinu, jer je proširenje postalo jedan od prioriteta Unije, uz obrazloženje da je članstvo garant stabilnosti i da EU nije kompletna bez integracije našeg regiona.
Danas, uz intenzivne reforme i vjetar u leđa iz Brisela, Crna Gora ima 14 zatvorneih poglavlja, od ukupno 33. Cilj je zatvaranje svih do kraja godine, a konačno članstvo do 2028., što, iako ambiciozno, crnogosrki politički vrh i zvaničnici EU, vide kao mogući scenario.
Odnosi sa susjedima imali su i imaju svoje uspone i padove. Među najsvježijima je blokranje zatvaranja poglavlja 31. u decembru 2024, zbog donošenja Rezolucije u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen u crnogorskom Parlamentu, što je Hrvatska shvatila kao provokaciju, nakon čega je došlo do zahlađenja političke komunikacije između Podgorice i Zagreba.
Hrvatska je potom, uspostavila niz zahtjeva koje Crna Gora mora ispuniti kako bi se riješili sporovi iz prošlosti. Državne delegacije dvije zemlje pregovaraju i u posljednje vrijeme stižu optimistične izjave da bi se uskoro mogao postići dogovor.
Odnosi sa Srbijom ostaju naročito osjetljivi, zbog tradicionalnio bliskih odnosa koji su poremećeni nakon što je Crna Gora odlučila da ide samostalno, što dio javnosti, kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji, i dalje smatra pogrešnom odlukom. Tako predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, neće doći na proslavu povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore, iako mu je zvanična Podgorica uputila poziv.
Kao još jedan od izazova na spoljnopolitičkom planu, ostaje jačanje diplomatske mreže Crne Gore, naročito u periodu kada treba obezbijediti podršku država članica za ratifikaciju Ugovora o pristupanju.
Ambasadorske fotelje ostaju upražnjene u još 13 država, među kojima Njemačka, Španija, Italija, Grčka.
Iz Ministarstva vanjskih poslova kažu da bi većina imenovanja mogla uskoro biti finalizovana, naglašavajući da je jačanje diplomatsko – konzularne mreže prioritet, posebno u kontekstu evropske integracije.
Izvor: RTCG
