Povodom niza izjava koje je predsjednik Srbije gospodin Aleksandar Vučić dao u javnosti u posljednjih nekoliko dana, a u kojima se u više navrata pominje Srpska pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, litije 2020. godine i tome slično, uz razumijevanje njegove kritike zabrinjavajućeg i sramotnog odsustva saosjećanja pokazanog od strane Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore prema stradanju srpskog naroda u akciji “Oluja” slanjem predstavnika naše zemlje na “proslavu” obilježavanja godišnjice tog etničkog čišćenja, osjećamo pastirsku obavezu da reagujemo na neka politička tumačenja crkvenih tema, ostavljajući one političke i ideološke teme političarima i ideolozima.
Velika je šteta po crkveno i narodno jedinstvo, sa pozicije predsjednika Srbije mahati vrlo neodređenim kritikama na račun Crkve, pominjući, u istom dahu i u gotovo istoj rečenici da smo “u Crkvi imali ideje koje su opake i opasne”, pa na to dodavati kako su “neki” pokušali “da prave Pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori”, a da su te neke “patrijarh Irinej i vladike” osujetili tako što su “na vrijeme osjetili o čemu se radi”! Ako ovome dodamo i Vučićevu izjavu kako su “litije u CG počele kada su htjeli pravoslavnu crkvu u CG, samo da izbrišu ono – srpska”, onda nam se čini da ulazimo u zonu beskorisnih i štetnih nejasnoća, koje bi se mogle tolerisati nekom sa manje odgovornosti i značaja u javnosti, ali ne i predsjedniku Srbije.
Uz naše najbolje želje i molitve Bogu da politički lideri Srbije vrše svoj posao na napredak te države i njenih građana, i da, koliko je to u njihovoj moći, budu od pomoći i podrške svim Srbima, ma gdje da žive i rade, moramo podsjetiti da nemamo pozitivno iskustvo sa političkim usmjeravanjima i tumačenjima crkvenih djelatnosti.
Niti je to posao koji političarima pripada, niti njihovo nepozvano miješanje u crkvene stvari donosi dobro državi i Crkvi. U tom smislu, smatramo nedopustivim da se ove konfuzne, a ipak glasne optužbe na račun “opakih i opasnih ideja u Crkvi” ponavljaju u kontinuitetu, i vrlo nezdravim da se one, po nekom pravilu, vezuju za vrijeme litija u Crnoj Gori 2020. godine, pa i da se nekim aluzijama, nedovršeno i netačno, usmjeravaju ka “nekima” koji su “pokušali” da prave “nešto” sa Crkvom u Crnoj Gori.
Istine radi, podsjećamo g. Vučića i širu javnost da su upravo vjernici SPC u Crnoj Gori, odnosno njene četiri eparhije, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod (svi oni kao građani Crne Gore ili njihovi predstavnici i molitvenici pred Bogom), uz moralnu i duhovnu pomoć sveštenika i vjernika naše pomjesne Crkve svuda u svijetu – odbranili Crkvu od napada tadašnjeg crnogorskog političkog vrha na crkvenu imovinu i crkveni integritet.
Braneći crkveno ime, identitet i imovinu, oni su samim tim odbranili i jedinstvo SPC. I to baš onako kako je trebalo: na pojavu koja se obrušila na građanska i vjerska prava naroda i sveštenstva, odgovoreno je istovremeno i građanski i duhovno. Nijesmo dopustili ni tada da političari vode glavnu riječ, pa su vjerujući ljudi među političarima to ispravno razumjeli, a bilo je i onih kojima to nije bilo pravo. Cijenimo da je bilo po željama i namjerama ovih drugih, snaga crkvenog otpora anticrkvenoj politici Mila Đukanovića ne bi bila tolika kolika je, uz Božiju pomoć, bila, niti bi imala dušu crkvenog pokreta koju je narod masovno prepoznao i podržao.
Dakle, “neki” koji su u Crnoj Gori radili protiv jedinstva Crkve, bolje reći – koji su imali takve namjere i ideje, jesu samo i jedino predstavnici ondašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, koji su u tu svrhu donijeli onaj neprimjereni i anticivilizacijski zakon, pred kraj 2019. godine.
Treba reći da ih je u ovim najnovijim Vučićevim izjavama teško prepoznati, i da je vjerni narod sa sveštenstvom, u najmanju ruku, zbunjen ovakvim retroaktivnim tumačenjima razloga pokretanja litija 2020. godine. Ti “neki” ne mogu, ni u najnespretnijim verbalnim aluzijama, imati veze sa vrhom SPC u Crnoj Gori, kako su to svojevremeno pojedini beogradski tabloidi pripisivali blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju, a za šta se nadamo da nijesu bile govorničke namjere predsjednika Vučića.
Međutim, mi upravo reagujemo zato što izjave g. Vučića očigledno vrve od nejasnoća. A ako uvaženi predsjednik Srbije, nekim slučajem, permutuje ondašnje sinhronizovano djelovanje i rad arhijereja, sveštenstva i vjernog naroda u Crnoj Gori sa nepostojećim crkvenim separatizmom, podsjećamo ga da se radi o djelatnosti koja je, u organizacionom i djelatnom smislu, odlučujuće doprinijela uspješnom vođenju i okončanju molitvenog i protestnog litijskog podviga građana Crne Gore. Ovaj i ovakav podvig je upravo i doprinio izmjeni nakaradnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i potpisivanju Temeljnog ugovora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne Crkve.
Ništa od ovoga nije napisano iz razloga da predsjedniku Srbije otežavamo politički rad, a još manje da mu se pravdamo. Jer, niti jedno niti drugo ne bi bilo u skladu sa dostojanstvom Srpske pravoslavne Crkve, za čije se jedinstvo i slavu svesrdno žrtvovalo sveštenstvo i vjerni narod Crne Gore kroz svu istoriju, a naročito posljednjih decenija.
IZ MITROPOLIJE CRNOGORSKO-PRIMORSKE
