Dok Ministarstvo finansija, kako i sami navode, uvodi princip „jednake zarade za jednak rad“, Sindikat prosvjete organizuje proteste zbog ukidanja dugogodišnjih razlika i dodataka koji nisu jednako dostupni svima. Umjesto argumentovanog dijaloga o boljem sistemu obračuna, Sindikat optužuje Vladu da smanjuje plate – iako je po novom sistemu cilj upravo ujednačavanje obračuna za sve zaposlene.
Pritom, važno je primijetiti: Ministarstvo finansira prevoz zaposlenih do posla, dok Sindikat iz članarina plaća prevoz na protest. Postavlja se pitanje – je li to ulaganje u obrazovanje ili ulaganje u konfrontaciju?
Plaćanje dnevnice za protest, organizovan prevoz i politički obojene poruke koje se finansiraju iz članarina – sve to otvara ozbiljna pitanja o načinu na koji se troše sredstva povjerenih članarina. Je li legitimno da se novac članova koristi za političke kampanje i pritiske, umjesto za pregovore i zaštitu prava zaposlenih?
Ovdje više ne govorimo o čistoj sindikalnoj borbi za radna prava, nego o potencijalnoj instrumentalizaciji zaposlenih u političke svrhe. Članovi nisu bankomat za nečije ambicije. Sindikat nije privatna firma, već servis za zaštitu interesa svih zaposlenih – bez diskriminacije, bez manipulacije i bez političkih kalkulacija.
Vrijeme je da se otvoreno postavi pitanje: ko zaista vodi Sindikat prosvjete – prosvjetni radnici ili politički operateri?
U trenutku kada se država obavezuje da finansira prevoz do posla i primjenjuje princip jednakog obračuna zarada za isti rad, očekivalo bi se da Sindikat bude partner u pronalaženju najboljeg rješenja. Umjesto toga, svjedočimo pozivima na proteste koji produbljuju podjele i unose dodatnu nestabilnost u obrazovni sistem.
Ovo nije neophodna borba za radnička prava, nego ozbiljan test povjerenja. Sindikat duguje odgovor svojim članovima: čije interese zapravo zastupa i kakvu budućnost nudi obrazovanju?
Redakcija portala PRESS
