Dakle, domaćinima koji su od predsjednika vjerovatno očekivali da čuju kakvu lijepu vijest o našoj zemlji, o razvoju demokratije i pravne države u post-diktatorskoj Crnoj Gori, on je govorio o “raspadu sistema”, “neozbiljnosti institucija”, “neozbiljnoj Vladi i neodgovornoj parlamentarnoj većini”, “kočenju evropskog puta”. Klevetanje kao predsjednička strategija.
Ovdje se ne radi o osporavanju prava, rekao bih i dužnosti mlađanog predsjednika, da ukazuje na probleme u društvu i državi i na greške vlasti. Ne, njegova takva uloga, neke vrste korektivnog faktora, čak je i poželjna u procesu demokratizacije. Međutim, čini se da on izlazi iz okvira takve svoje uloge, tako što neprestanim cinkarenjem post-diktatorske vlasti inostranim adresama, koje je često i neosnovano, nanosi nesumnjivu štetu – ne takvoj vlasti, koja svakako ima grešaka i ozbiljnih propusta u djelovanju – koliko imidžu naše države i njenom putu ka civilizovanim društvima.
Uporedo s tim, Milatović nastavlja vojevanje sa glasačima koji su ga izabrali, od kojih ogromna većina podržava aktuelnu većinu – uz sve moguće njene mane – i istrajava u sprovođenju strategije haosa, tj. izazivanju društvene nestabilnosti. Jer, ako uporno insistira na diskursu o “raspadu sistema”, predsjednik svjesno priziva nestabilnost i sve ono što ona može izroditi.
Logično bi bilo da nestabilnost u društvu prizivaju ostaci poraženog DPS-a, u očekivanju da im ona u perspektivi može omogućiti povratak na vlast, ali da je priziva predsjednik države – tu nema ama baš nikakve logike, opravdanosti, niti zdravog razuma.
Osim toga, preračunali su se svi oni politički činioci koji smatraju da se na ovakav način, poput predsjednikovog, može nešto politički “ućariti”. Prerano su ušli u izbornu kampanju. Do izbora je ostalo još godinu i po, institucije će dodatno ojačati a demokratija se utvrditi, i mnogo lijepih stvari će se našoj zemlji i njenim građanima do tada desiti.
Autor: Boško Vukićević
(Mišljenja i stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije portala Press)
